Udruženja traže proglašenje 9. januara danom žalosti u Federaciji BiH

Udruženja Majke Srebrenice i Udruženje žrtava genoćida ponovo su uputila zahtjev vlastima u Federaciji BiH da se 9. januar proglasi danom žalosti. Ovaj zahtjev dolazi nakon što su prethodne dvije godine već predlagali istu inicijativu svim nivoima vlasti u Federaciji BiH. Udruženja ističu da se provokacije iz Republike Srpske nastavljaju, te pozivaju vlasti u Bosni i Hercegovini da, u skladu sa svojim ovlastima, pokrenu inicijativu za proglašenje 9. januara danom žalosti na cijeloj teritoriji države.

Udruženja su dostavila i prijedlog teksta odluke o proglašenju 9. januara danom žalosti u Federaciji BiH i kantonima, koji prenosimo u cijelosti:

Donosimo:

Odluku o proglašenju 9. januara danom žalosti u FBiH/kantonima

Presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MRMKS) utvrđena su dva zločinačka poduhvata s ciljem stvaranja etnički čistih teritorija u BiH i uništenja međunarodno priznate države BiH.

Također, presudama MKSJ-a potvrđen je međunarodni sukob u BiH jer je cilj bio stvaranje drugih država na teritoriji BiH protivno međunarodno priznatoj državi BiH. Utvrđena su teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području cijele BiH kao posljedica UZP-ova. Prema presudama MKSJ-a, prvi zločinački plan, koji je pokrenuo spiralu zločina na području bivše Jugoslavije, a fokusiran prema BiH i Hrvatskoj, pokrenut je od Slobodana Miloševića i njegovih saradnika, uključujući Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića, presuđene pred MKSJ/MRMKS, kao i njegovih saradnika i pomagača u BiH, predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

U presudama UN-a potvrđeni su svi međunarodni zločini, uključujući zločin genoćida u Srebrenici i Istočnoj Bosni. Slobodan Milošević, optuženik MKSJ-a, dogovarao je UZP sa političkim rukovodstvom Srba u BiH. Ključne osobe političkog rukovodstva Srba, kao što su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Mićo Stanišić i drugi, osuđene su pred MKSJ-om/MRMKS-om za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i učešće u UZP-u kao obliku pojedinačne krivične odgovornosti.

Realizacija UZP-a započela je 9. januara 1992. godine proglašenjem „države srpskog naroda“ u BiH, što je bio uvod u planove razbijanja BiH, praćene zločinima nezabilježenim od Drugog svjetskog rata.

Iako se Ustavni sud BiH suprotstavio proglašenju 9. januara kao praznika u Republici Srpskoj, navodeći:

„Izbor 9. januara za obilježavanje Dana Republike kao jednog od praznika entiteta, koji predstavlja ustavnu kategoriju i koji kao takav mora predstavljati sve građane Republike Srpske kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava, nije u skladu s ustavnom obavezom o nediskriminaciji u smislu prava grupa, jer uspostavlja povlašteni položaj samo jednog, srpskog naroda, čiji su predstavnici 9. januara 1992. godine, bez učešća predstavnika Bošnjaka, Hrvata i Ostalih, donijeli Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, koja predstavlja jednostrani akt.

Kao takav, prema mišljenju Ustavnog suda te prema stavu Venecijanske komisije, ne može se smatrati saglasnim s osnovnim vrijednostima izraženim u Ustavu Republike Srpske, tj. s poštovanjem ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, nacionalne ravnopravnosti, s demokratskim institucijama, vladavinom prava, socijalnom pravdom, pluralističkim društvom, garantiranjem i zaštitom ljudskih sloboda i prava, kao i prava manjinskih grupa u skladu s međunarodnim standardima, te zabranom diskriminacije.“

Jednostrani akt, kako ga navodi Ustavni sud, bio je početak i uvod u realizaciju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) i zločine. Vlasti u Republici Srpskoj ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH i u kontinuitetu obilježavaju 9. januar.

Svi građani BiH su 9. januara 1992. godine, bez obzira na bilo koju pripadnost, postali žrtve takve politike, a 9. januar simbolizira najmračnija sjećanja svih žrtava. Naslijeđe ovih datuma vidljivo je kroz djelovanje sudova i institucija UN-a i EU-a, koje su formirale MKSJ zbog ugrožavanja mira u svijetu. Svojim odlukama i rezolucijama jasno su naglašavali i naglašavaju obim i odgovornost za zločine u BiH. Rezolucija UN-a o Srebrenici predstavlja posljednji i najvažniji primjer djelovanja međunarodne zajednice.

U situaciji kada MKSJ/MRMKS i Visoki predstavnik decenijama u kontinuitetu izvještavaju o negiranju zločina i istorijskom revizionizmu, obilježavanje 9. januara kao praznika vrijeđa i ugrožava ne samo sve žrtve zločinačkih planova i poduhvata, nego i ruši te potkopava međunarodni pravni poredak, ali i pravni sistem BiH. Javno slavljenje 9. januara, uprkos odlukama Ustavnog suda BiH i presudama UN-a i međunarodnih sudova, predstavlja „prst u oko“ žrtvama zločina.

Vlada FBiH, upravo na zahtjev Udruženja žrtava i svjedoka genoćida i udruženja „Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa“, a u cilju zaštite istine i dostojanstva žrtava, te zaštite i podsticanja legaliteta i legitimiteta, poštujući presude, odluke i rezolucije međunarodnih i domaćih institucija i autoriteta, posebno pravosnažne zaključke MKSJ-a/MRMKS-a o 9. januaru i tadašnjim odlukama srpskog rukovodstva u BiH, donosi odluku o proglašenju 9. januara danom žalosti. Ova odluka je podsjećanje na jedan mračni period obilježen zločinima u cijeloj BiH i dan sjećanja na sve žrtve, jer međunarodno utvrđeni UZP učinio je žrtvama sve građane BiH, bez obzira na vjeru i naciju.