Zamke digitalnog doba: Jesu li pametni telefoni postali paraziti naše pažnje?

Najveći parazit današnjice nije neki mikroskopski organizam koji se hrani krvlju; to je elegantan uređaj obložen staklom, dizajniran s ciljem da stvara ovisnost. Njegov domaćin je svako ljudsko biće s dostupnom Wi-Fi vezom. Dok su buhe, uši i trakavice pratile ljude kroz cijelu historiju evolucije, ovaj moderni “krvopija” nije beskičmenjak. On je sofisticiran, staklenog izgleda, i stvoren da vas zarobi u svoj svijet.

Pametni telefoni nisu samo bezopasni alati; oni sistematski oduzimaju naše vrijeme, pažnju i lične podatke. Sve ovo se dešava u korist velikih tehnoloških kompanija i njihovih oglašivača. U nedavno objavljenom članku u časopisu Australasian Journal of Philosophy, autori argumentiraju da pametni telefoni predstavljaju jedinstven društveni rizik, koji postaje posebno očit kada se posmatra kroz prizmu parazitizma. Evolucijski biolozi definišu parazita kao vrstu koja ima korist od bliskog odnosa s drugom vrstom, svojim domaćinom, dok domaćin snosi troškove. Na primjer, uš je potpuno ovisna o ljudima za preživljavanje; ona se isključivo hrani ljudskom krvlju i, ako padne s domaćina, kratko će preživjeti. Zauzvrat za našu krv, uši nam ne pružaju ništa osim dosadnog svraba. Pametni telefoni su radikalno transformirali naše živote. Od navigacije u gradovima do pomoći pri upravljanju hroničnim bolestima poput dijabetesa, ovi džepni uređaji znatno olakšavaju našu svakodnevicu. Toliko su integrisani da ih većina nas rijetko ispušta iz ruku.

Od korisnog saveza do ovisnosti: Promjena odnosa

Uprkos svim pogodnostima, mnogi su postali zarobljenici svojih telefona i robovi beskonačnog skrolanja, nesposobni za potpunu digitalnu detoksikaciju. Cijena ovakvog ponašanja uključuje nedostatak sna, pogoršanje međuljudskih odnosa i poremećaje raspoloženja. Nisu svi bliski odnosi među vrstama parazitski. Mnogi organizmi koji žive na ili unutar nas korisni su za naš opstanak. Razmotrimo, na primjer, bakterije u našim crijevima. One se hrane hranjivim tvarima koje prolaze kroz probavni sistem i ne mogu preživjeti izvan njega, ali zauzvrat poboljšavaju naš imunitet i probavu. Takvi odnosi, gdje obje strane imaju korist, nazivaju se mutualizmi (uzajamnosti).

Odnos između čovjeka i pametnog telefona započeo je kao mutualistički. Tehnologija nam je pomogla da ostanemo u kontaktu, lakše pronađemo lokacije i pristupimo korisnim informacijama. Filozofi su o tome govorili u kontekstu proširenja ljudskog uma, baš kao što su nekada bile bilježnice ili geografske karte. Međutim, autori članka tvrde da se taj odnos razvio u parazitski, što nije neobično u prirodi – mutualistički odnosi se mogu razviti u parazitske, i obrnuto. Kako su pametni telefoni postali gotovo neizostavni, neke od najpopularnijih aplikacija sve više služe interesima svojih kreatora i oglašivača, umjesto korisnika. Aplikacije su osmišljene tako da nas podstiču na određena ponašanja – da stalno skrolamo, klikamo na oglase i neprestano smo izloženi sadržajima koji izazivaju ljutnju i zabrinutost. Podaci o našem ponašanju u aplikacijama koriste se za dalju eksploataciju. Telefon se “brine” o vašim fitnes ciljevima ili želji da više vremena provodite s porodicom samo ako mu to pomaže da bolje zarobi vašu pažnju. Zato nije pretjerano zamisliti korisnika i pametni telefon kao domaćina i parazita – barem u određenim trenucima.

Suočavanje s digitalnim parazitima: Izazovi i rješenja

Ova usporedba postaje posebno korisna kada se zapitamo kuda ovaj odnos vodi i kako se možemo suprotstaviti ovim visokotehnološkim parazitima. Na Velikom koraljnom grebenu, riba čistač uspostavlja “stanice za čišćenje”, gdje veće ribe dopuštaju da im ona čisti kožu i škrge od parazita. To je klasičan mutualizam – velike ribe gube parazite, a čistač se hrani. Međutim, ponekad riba čistač “prevari” i ugrize domaćina, čime prelazi granicu i ponaša se parazitski. U tom slučaju domaćin može kazniti prevaranta – naprimjer, otjerati ga ili prekinuti saradnju. U biologiji se takav mehanizam naziva nadzor (policing) i ključan je za očuvanje ravnoteže u mutualizmu. Možemo li mi nadzirati i ograničiti eksploataciju kojoj nas izlažu pametni telefoni i tako ponovno uspostaviti uzajamno koristan odnos?

Evolucija pokazuje da su ključne dvije stvari: sposobnost da prepoznamo kada smo izloženi eksploataciji i mogućnost da odgovorimo na to, najčešće uskraćivanjem usluge parazitu. U slučaju pametnog telefona, teško je otkriti eksploataciju. Tehnološke kompanije ne oglašavaju činjenicu da su njihovi algoritmi osmišljeni da vas stalno vraćaju na uređaj. Čak i kada smo svjesni manipulacije, odgovor nije jednostavan kao odlaganje telefona. Mnogi od nas ovise o telefonima za svakodnevne zadatke. Umjesto da pamtimo informacije, taj zadatak prepuštamo uređaju, što dugoročno može utjecati na naše kognitivne sposobnosti. Korištenje kamere za bilježenje važnih trenutaka ili lokacije gdje smo parkirali automobil istovremeno poboljšava i ograničava naše pamćenje.

Vlade i kompanije dodatno su učvrstile našu ovisnost, premještajući mnoge usluge isključivo na mobilne aplikacije. Kada posegnemo za telefonom kako bismo otvorili bankovni račun ili pristupili uslugama javne uprave, bitka je već izgubljena, piše Conversation. Autori zaključuju da individualna volja često nije dovoljna. Tehnološke kompanije imaju golemu prednost u informacijama i dobijaju svaku rundu u toj evolucijskoj utrci. Australska zabrana pristupa društvenim mrežama za mlađe od određene dobi primjer je kolektivne akcije koja pokušava ograničiti moć ovih digitalnih parazita. Da bismo pobijedili u ovoj borbi, potrebne su i zakonske restrikcije aplikacijama koje izazivaju ovisnost, kao i ograničenja u prikupljanju i prodaji ličnih podataka. Hoće li društvo uspjeti povratiti kontrolu nad digitalnim svijetom?