Rubiova poruka i transatlantski rascjep

Govor američkog državnog sekretara Marka Rubija na sigurnosnoj konferenciji možda nije bio otvoreni udarac na Evropu poput onog potpredsjednika Džej Dija Vensa prije godinu dana, ali je svojom suštinom otkrio duboke pukotine između dva kontinenta. Rubio je fokus stavio na nacionalne, a ne globalne interese, na percipirani neuspjeh poretka zasnovanog na pravilima i na oštru optužnicu protiv globalizacije i deindustrijalizacije. Zapad je, po njegovim riječima, zajednički krenuo pogrešnim putem nakon pada Berlinskog zida, a Sjedinjene Države posljednjih godina pokušavaju ispraviti tu grešku.

Za mnoge prisutne u glavnoj dvorani hotela Bayerischer Hof, ta poruka je imala i neizgovoreni postskriptum: onaj ko ne slijedi ovaj put više nije prijatelj SAD. Državni sekretar nije izgovorio ni jednu riječ o tekućem napadu na transatlantske vrijednosti, kojima je savez podvrgnut otkako je Donald Trump preuzeo dužnost predsjednika.

Grenlandski šok i evropska ranjivost

Štetu po savez skovan nedugo nakon Drugog svjetskog rata dosegla je privremeni najniži nivo prije nekoliko sedmica, kada je Trump jedva prikriveno zaprijetio upotrebom sile protiv druge države članice NATO-a. Tek nakon snažnog otpora evropskih lidera i ličnosti iz njegovih redova, uključujući i američku vojsku, Trump se povukao, obećavši na konferenciji u Davosu da neće koristiti silu ili carine da preuzme Grenland. Međutim, nije u potpunosti povukao ono što mnogi opisuju kao ‘prisilni zahtjev’ za vlasništvo nad ovim autonomnim teritorijem Danske.

Šok od Grenlanda i dalje je duboko prisutan i dominirao je razgovorima u hodnicima Bayerischer Hofa. Sa agresivnom Rusijom na istoku, sve samouvjerenijom Kinom i SAD-om koji više nije pouzdan i koji se postupno okreće od demokratskih vrijednosti, Evropa ne samo da ima sve manje saveznika, već je i direktno ugrožena kao što nije bila 80 godina.

Evropska odbrambena industrija na iskušenju

Njemački kancelar Fridrih Merc je u svom uvodnom obraćanju konstatovao da ‘međunarodni poredak zasnovan na pravima i pravilima više ne postoji na isti način’. Kao rezultat tog zaključka, Evropa ‘udiše novi život u svoju odbrambenu industriju’. Pitanje je može li evropska odbrambena industrija isporučiti ono što je sada potrebno.

Prošlog juna, članice NATO-a su se složile da će do 2035. godine trošiti pet posto svog BDP-a na odbranu. To predstavlja značajno povećanje u odnosu na prethodne decenije. Njemačka je od izbijanja punopravne ruske invazije na Ukrajinu pokrenula nekoliko posebnih paketa finansiranja vrijednih stotine milijardi eura, namijenjenih ponovnom naoružavanju. Novac je, dakle, dostupan, ali kome će ići?

Nakon velikog procesa konsolidacije u odbrambenoj industriji 1990-ih, pet američkih divova dominira sektorom. Među 20 najvećih odbrambenih kompanija na svijetu, samo je pet evropskih. Iako njemački proizvođači oružja šire kapacitete, evropska odbrambena industrija ostaje visoko fragmentirana i mozaik nacionalnih interesa koji i dalje otežava donošenje odluka i masovnu proizvodnju.

Zastoji u saradnji i zavisnost od SAD

Razgovori između Airbusa i francuske kompanije Dassault o razvoju zajedničkog borbenog aviona unutar projekta FCAS (Future Combat Air System) izgleda da su u ćorsokaku, jer Francuzi inzistiraju na vodećoj ulozi. Istovremeno, jasno je da se Evropa može, u najboljem slučaju, samo postepeno odvikavati od zavisnosti od američke odbrambene opreme. Najuočljiviji primjer je 35 borbenih aviona F35 kompanije Lockheed Martin koje je Njemačka već nabavila iz SAD, a koji su također sposobni nositi američko nuklearno oružje.

Kritičari tvrde da bi, bez redovnih softverskih ažuriranja iz SAD, ovi avioni bili nepotpuno operativni. S obzirom na dramatičnu eroziju transatlantskog saveza, kažu, više nije odgovorno oslanjati se na Sjedinjene Države. Međutim, otkazivanje narudžbe vrijedne i do 10 milijardi eura moglo bi se protumačiti kao signal da Njemačku više fundamentalno ne zanima nuklearna odbrana koju pružaju SAD.