Izrael je mjesecima vršio pritisak na Sjedinjene Države da pristanu na veliki napad na Iran, a konačni dogovor postignut je na tajnom sastanku u Bijeloj kući 11. februara. Izvještaj, zasnovan na intervjuima sa anonimnim izvorima za predstojeću knjigu, otkriva kako je predsjednik Donald Trump odlučio ući u sukob sa Teheranom nakon prezentacije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Ključni sastanak u Situacionoj sobi

Netanyahu je u Bijelu kuću stigao u crnom terencu nešto prije 11 sati, a zatim je odveden u Situacionu sobu na visoko povjerljivu prezentaciju za Trumpa i njegov tim. U sobi su, pored predsjednika i premijera, bili i državni sekretar Marco Rubio, ministar odbrane Pete Hegseth, predsjednik Združenog štaba general Dan Caine, direktor CIA-e John Ratcliffe, te Trumpov zet Jared Kushner i specijalni izaslanik Steve Witkoff. Sastanak je održan u malom krugu kako bi se spriječilo curenje informacija, a potpredsjednik J.D. Vance nije mogao prisustvovati jer je bio u Azerbejdžanu.

Izraelski premijer je tokom sat vremena iznio plan za zajedničku operaciju, sugerišući da je Iran “zreo za promjenu režima” i da bi zajednička akcija mogla okončati Islamsku Republiku. Izraelci su predstavili četiri cilja: “dekapitaciju” (eliminaciju vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija), uništenje iranske sposobnosti da projicira moć, pobunu naroda i konačno promjenu režima. Prikazali su i kratki video sa montažom potencijalnih novih lidera, uključujući i Rezu Pahlavija, sina posljednjeg šaha Irana.

Procjena obavještajnih službi i unutrašnje podjele

Nakon sastanka, američke obavještajne službe su prenoćno analizirale izraelske tvrdnje. Njihov zaključak, podijeljen na sljedećem sastanku 12. februara, bio je da su prva dva cilja (eliminacija vođstva i uništenje vojnih kapaciteta) ostvariva, dok su planovi za pobunu i promjenu režima “farsični”. Direktor CIA-e Ratcliffe je izrazio skepticizam, a državni sekretar Rubio je dodao: “Drugim riječima, to je glupost.”

Unutar Trumpovog kabineta postoje podjele. Ministar odbrane Hegseth bio je najveći zagovornik vojne kampanje, dok je Rubio bio ambivalentan i preferirao kampanju “maksimalnog pritiska”. Načelnik štaba Susie Wiles imala je zabrinutosti zbog novog sukoba na Bliskom istoku, ali nije se izjašnjavala u vojnim pitanjima. Najveći protivnik rata bio je potpredsjednik Vance, koji je upozoravao da bi sukob mogao izazvati regionalni haos, brojne žrtve i rascijepiti Trumpovu političku koaliciju.

General Caine je iznosio tehničke rizike, ukazujući na mogućnost iscrpljivanja zaliha američkog naoružanja i poteškoće u osiguravanju Hormuškog tjesnaca. Međutim, nije izravno rekao predsjedniku da je rat loša ideja, već je prezentirao opcije i posljedice. Trump je, s druge strane, bio impresioniran izraelskim kapacitetima i vjerovao da će rat biti brz i odlučujuć.

Konačna odluka i početak operacije

U posljednjim danima februara, nova obavještajna informacija ubrzala je vremenski okvir: ajatolah će se sastati nadzemno sa drugim vodećim zvaničnicima režima, što je predstavljalo jedinstvenu priliku za vazdušni napad. Istovremeno, Kushner i Witkoff su izvijestili iz Ženeve da pregovori sa Irancima ne napreduju značajno.

Konačni sastanak u Situacionoj sobi održan je 26. februara. Nakon što je čuo mišljenja svih prisutnih, Trump je donio odluku. “Mislim da to moramo uraditi”, rekao je, navodeći potrebu da se spriječi Iran da dobije nuklearno oružje i da gaća raketama na Izrael i region. Sljedećeg dana, sa Air Force One, 22 minute prije roka koji je postavio general Caine, Trump je poslao naredbu: “Operacija Epic Fury je odobrena. Nema prekida. Sretno.”