Nakon što su serije “Worst Roommate Ever” i “Worst Ex Ever” postigle veliki uspjeh, stiže nova dokumentarna antologija koja se bavi ljudima koji žive s druge strane ograde. Riječ je o seriji “Worst Neighbor Ever”, koja obrađuje četiri slučaja u kojima su obične komšijske nesuglasice eskalirale do uznemiravanja, prijetnji i smrtonosnog nasilja. Sve četiri epizode prve sezone već su dostupne na Netflixu, a potpisuje ih produkcijska kuća Blumhouse.

Kroz iskaze očevidaca, razgovore s policijskim službenicima i snimke s tjelesnih kamera, serija prikazuje nevjerovatne, ali istinite priče o običnim ljudima čiji su životi postali pakao zbog komšija. Mračne scene upotpunjene su animiranim rekonstrukcijama, a režiju potpisuje Cynthia Childs, koja je radila i na seriji “Worst Ex Ever”.

Prva epizoda vodi gledaoce u Kentucky, gdje se preseljenje Shawna Scott i njenog supruga Davida Scotta pretvara u horor. Njihova komšinica Frances Zayer, ujedno i stara porodična prijateljica, pokreće kampanju uznemiravanja koja završava tragedijom. Frances širi lažne optužbe i neprestano zove policiju. Sve kulminira kada s pištoljem dolazi do njihove kuće, ubija Davida i puca Shawni u lice. Kasnije je osuđena na 35 godina zatvora.

Druga epizoda prati priču Monserrat Shirley, poznate kao Monsi, iz Indiane. Nakon razvoda, u njenu kuću se useljava novi partner Mark Lenard. Njih dvoje 10. novembra 2012. namjerno izazivaju eksploziju u kući kako bi naplatili osiguranje. U eksploziji pogibaju komšije Dion Longworth i Jennifer Longworth, desetine ljudi biva povrijeđeno, a više od 30 kuća je uništeno, što trajno mijenja život u mirnom predgrađu.

Reakcije na seriju su podijeljene. Portal Decider preporučuje gledanje, ističući uspješno ispričanu priču, efikasno građenje napetosti i vizuelni stil kakav većina dokumentarnih serija nema. Posebno hvale animirane rekonstrukcije, nazivajući ih osvježavajućom promjenom u žanru.

S druge strane, The Guardian je znatno kritičniji, opisujući seriju kao eksploatatorsku i uznemirujuću. Autorica Lucy Mangan smatra da se ogromne, traumatične životne tragedije ljudi svode na puku senzaciju zbog zahtjeva savremenih medija. Zamjera autorima što nisu dublje analizirali sistemske probleme, poput moguće rasne pristrasnosti u reakciji policije u slučaju porodice Armstead. Zaključuje da serija ne postavlja važna pitanja, već samo poziva gledaoce da “zure, upiru prstom i šapuću”.

Uprkos kritikama, emotivna snaga priča ostavlja snažan utisak.