Kristijan Iličić o detaljima otmice državljanina BiH u Maliju
Podijeli vijest
Susret u Zagrebu i lična zahvalnost
Kristijan Iličić, poznati hrvatski pustolov i travel bloger, nedavno se susreo u Zagrebu sa Mariom Kokorušem, jednim od dvojice državljana Bosne i Hercegovine koji su nedavno bili žrtve otmice u Maliju. Iličić je istakao da je Mario došao u Zagreb kako bi mu lično zahvalio na pomoći koju je pružio njemu i njegovoj porodici tokom teških dana neizvjesnosti.
„Mario živi i radi u Njemačkoj, a jučer je došao u Zagreb kako bi mi se osobno zahvalio za sve što sam učinio za njega i njegovu obitelj u danima kada se nije znalo jesu li živi, gdje se nalaze i hoće li se ikada vratiti kući. Do jučer se nismo poznavali. Prvi put smo sjeli za isti stol, prvi put razgovarali, bez straha, bez neizvjesnosti, bez onog osjećaja da se svaki sat može dogoditi nešto gore“, izjavio je Iličić, opisujući njihov prvi susret.
Iličić je saznao za Mariovu situaciju nakon što ga je kontaktirala Mariova supruga, zabrinuta zbog gubitka kontakta nakon što su krenuli iz Bamaka prema Moptiju. Odmah je aktivirao svoje kontakte u regiji i ubrzo saznao za oružani napad i otmicu.
Detalji o zatočeništvu i preživljavanju
Kao i Iličić, Mario je veliki zaljubljenik u putovanja i do sada je posjetio više od stotinu zemalja svijeta. Iličić je prenio detalje razgovora sa Mariom o strahotama koje su preživjeli tokom otmice. Satima su ih prevozili automobilima kroz pustinjska područja, a zatim prebacili na brod kojim su putovali rijekom Niger, kroz žabačene dijelove gdje nije bilo puteva ni signala. Držani su u izolaciji, premještani iz kampa u kamp i spavali na podu, pod stražom naoružanih ekstremista, u blizini granice Malija i Mauritanije.
Iličić je ispričao da su u zatočeništvu sretali i druge žrtve, uključujući pripadnike malijske vojske, lokalne civile i strance, od kojih su neki bili zatočeni mjesecima ili godinama. U jednom od kampova bili su i kineski državljani koji su pokušali pobjeći, ali su dvojica uhvaćena i brutalno pretučena, dok sudbina ostalih nije poznata.
Prema Iličićevim riječima, neki od zatočenika su bili vezani lancima za drvo godinama.
„Kopali su grobove i svaki im dan govorili kako će umrijeti. Slušajući Mariove riječi, još jednom mi je postalo mi jasno koliko je tanka granica između života i smrti u tim dijelovima svijeta. Koliko malo treba da se putovanje pretvori u nešto iz čega se ne vratiš. Koliko je krhka linija između adrenalina, slobode i tragedije.“
Razmišljanja o rizicima putovanja
Iličić je podijelio svoja iskustva putovanja kroz slična područja, ističući koliko je malo nedostajalo da i sam doživi sličnu sudbinu. Prisjetio se putovanja brodom od Timbuktua do Moptija, gdje se skrivao ispod deka dok su njegovi saputnici razgovarali sa naoružanim teroristima.
„Koliko je zapravo malo trebalo da i moja iskustva krenu u potpuno drugom smjeru. Na putovanja nas vodi isti poriv, ali ponekad nas samo jedno krivo skretanje, jedan susret ili jedna minuta dijeli od priče koja se nikada ne bi sretno završila.“
Na kraju, Iličić je izrazio zadovoljstvo što je Mario preživio i što su se upoznali, vjerujući da će Mariov život od sada imati novu vrijednost.
„Drago mi je da smo se napokon upoznali. Drago mi je da je danas živ i slobodan. I vjerujem da će mu život od ovog trenutka imati sasvim novu vrijednost“, zaključio je Iličić.
