Jedini sporni teritorij između SAD-a i Kanade

Dok napetosti između SAD-a i Kanade rastu, mali otok prepun puffina postao je simbol šireg sukoba o tome gdje završava jedna država, a počinje druga.

Na Božićno jutro, Anthony Ross se probudio na otoku gdje se susreću Zaljev Maine i Zaljev Fundy. Napolju je vjetar šibao preko smrznute smeđe trave, nanoseći snijeg uz svjetionik, dok su valovi zapljuskivali stjenovitu obalu. U susjednoj sobi, njegov stariji brat Russell već je bio budan i pažljivo promatrao more.

Nije to baš bio tradicionalan porodični praznik, ali za svjetioničare otoka Machias Seal, to je bila svakodnevica. Jednom kad helikopter sleti na ovu stijenu od 18 hektara između SAD-a i Kanade, povratak kući nije moguć do kraja mjeseca.

„Najgore je to što ste odsutni od kuće po 28 dana. Ali naviknete se na to“, kaže Russell, koji je svjetioničar već 20 godina.

Srećom, braća Ross su došla pripremljena – s ćuretinom, poklonima i pivom, što je bilo dovoljno za lijep Božić. Nakon što su okitili jelku i nazvali porodicu u Novoj Škotskoj, uživali su u pečenoj večeri.

„Sve u svemu, bio je to prilično dobar Božić“, prisjeća se Russell.

Otok spornih granica

Otok Machias Seal smješten je između kanadske provincije New Brunswick i američke savezne države Maine, a ujedno je i posljednji kopneni teritorij oko kojeg se spore SAD i Kanada – ali to bi se moglo promijeniti.

Predsjednik SAD-a Donald Trump nedavno je nazvao granicu s Kanadom „umjetno nacrtanom linijom“ i čak zaprijetio da će anektirati cijelu državu. U jeku trgovinskih tenzija između dvije zemlje, ovaj mali otok od 20 hektara postao je simbol rastuće napetosti među susjedima i dugogodišnjim saveznicima.

Sukob oko otoka traje više od 200 godina. Tokom rata 1812. godine, Velika Britanija (današnja Kanada) i SAD polagale su pravo na zemlju i okolne vode. Iako je otok premali i previše izoliran da bi bio stalno naseljen, strateški se nalazi u sredini važne pomorske rute u blizini otoka Grand Manan, te ga nijedna država nije željela prepustiti drugoj.

Britanci su 1832. godine izgradili svjetionik na otoku kako bi fizički obilježili svoj teritorij. Od tada, Kanađani su tu živjeli, čuvajući moreplovce od opasnih stijena i štiteći otok od ljudskih i prirodnih prijetnji.

Tu na scenu stupaju Russell i Anthony. Kao svjetioničari, oni su dio duge linije stražara koji brane kanadsku granicu u Atlantskom okeanu. Iako su mnogi svjetionici u atlantskom dijelu Kanade zatvoreni, ovaj je ostao aktivan – dijelom i kako bi Kanada nastavila dokazivati svoj suverenitet nad otokom.

„Prilika da budemo ovdje, da čuvamo otok, veoma je važna“, kaže Anthony. „Svjetioničara je sve manje i manje.“

Braća rade naizmjenično jer sindikalna pravila dozvoljavaju svjetioničarima samo tri mjesečne smjene godišnje. No, uskoro bi se moglo otvoriti stalno radno mjesto – i obojica su zainteresovana za njega.

„Neka pobijedi bolji čovjek“, smije se Anthony.

Granice ne znače ništa za ptice

Obojica već dugo poznaju ritam otoka – kako se boja trave mijenja s godišnjim dobima, kako puffini (atlantske lunje) lebde nad morem tražeći ribu, te kako se ribarski brodovi pojavljuju na horizontu neposredno nakon izlaska sunca.

„Brodovi love odmah ovdje u uvali – možete vidjeti sve ribare“, kaže Russell. „Dovoljno dugo sam ovdje da me poznaju, prepoznaju moj glas na radiju.“

Osim što brinu o svjetioniku, Russell i Anthony su i neslužbeni ambasadori otoka, dočekujući turističke brodove iz SAD-a i Kanade koji ljeti dolaze posmatrati ptice.

„Pticama nije bitno gdje je granica – one ne znaju razliku“, kaže Russell.

Svake godine u maju, hiljade puffina dolazi na Machias Seal kako bi se gnijezdile. Otok je jedno od najvećih i najraznovrsnijih staništa morskih ptica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Pod zaštitom je Kanadske službe za divlje životinje, a broj turista koji smiju kročiti na otok strogo je ograničen.

Samo dva turistička broda – jedan iz Mainea, drugi iz New Brunswicka – smiju pristati svaki dan, s maksimalno 15 putnika. Mjesta se rasprodaju već u aprilu za cijelu sezonu promatranja ptica, koja traje od juna do prve sedmice avgusta.

Jednom kad stignu na otok, posjetioci se kreću isključivo drvenim stazama kako ne bi zgazili gnijezda puffina, a posmatraju ih iz skrivenih kućica kako ih ne bi uznemirili.

„To je jedina kolonija morskih ptica na cijeloj istočnoj obali gdje javnost može doći i vidjeti ih izbliza“, kaže biolog Tony Diamond sa Univerziteta New Brunswick.

Bogatstvo u moru

Ipak, razlog zbog kojeg su se SAD i Kanada historijski sporili oko Machias Seal nisu puffini, već ono što leži u moru oko njega.

Cijena jastoga u posljednjih deset godina se utrostručila, a ribari danas mogu dobiti oko 4 kanadska dolara (oko 3 britanske funte) po funti ulovljenog jastoga na veliko. Na dobar dan, ribarski brod može zaraditi hiljade dolara.

Zato su vode oko otoka, koje se nazivaju „siva zona“, pravo bogatstvo. Nijedna država ne želi odustati od prava na ribolov, pa su ribari s obje strane postigli neslužbeni dogovor.

„Ako sarađujete s njima, i oni će s vama. Ali ako želite gurati i tjerati stvari, isto će vam se vratiti“, kaže Donald Harris, ribar iz kanadskog Grand Manana.

Kanađani su 2002. godine odlučili dozvoliti lov na jastoge tokom cijele godine u ovoj „sivoj zoni“. To je pomoglo ribarima da premoste sezonu i dodatno pojačalo ekonomski procvat Grand Manana.

No, neki strahuju da bi visoke cijene mogle postati preveliko iskušenje za prekomjerni izlov.

„Čovjek može uništiti sve. A pohlepa će uništiti mnogo toga“, upozorava Harris.

Za sada, ribari dobro zarađuju, ali Harris zna da se sudbina mjesta može promijeniti preko noći – baš kao što se dogodilo s haringom i drugim vrstama riba.

„Priroda obično sama sebe reguliše, ali ja sam ovdje dovoljno dugo da vidim kako stvari mogu poći nizbrdo.“