Iranske vlasti primirje sa Sjedinjenim Državama i Izraelom vide kao stratešku pobjedu, ali iz njega izlaze iznakažene i izolirane, s ekonomijom u ruševinama, malo izgleda za brzi oporavak i osiromašenim, ogorčenim stanovništvom.

Nakon sedmica američkih i izraelskih udara, mnogi Iranci su ostali bez posla. Cijene su skočile. Uništene su fabrike, elektrane, željeznice, aerodromi i mostovi. Kritični trgovinski odnosi sa državama Zaljeva su prekinuti – možda i na decenije.

Potreba za ukidanjem sankcija

U intervjuima sa iranskim političkim insajderima, vlasnicima firmi i analitičarima, uočena je zemlja na rubu ekonomskog kolapsa, čiji se lideri boje siromašnije, neizvjesne budućnosti.

U pozadini uvijek lebdi prijetnja novih uličnih protesta, poput onih iz januara koje su vlasti na kraju ugušile uz hiljade ubijenih – veći broj žrtava nego što je Iran pretrpio tokom rata.

Briga da bi slomljena ekonomija mogla potaknuti nove valove protesta proganja svaku vladinu odluku, rekao je reformistički bivši zvaničnik. Politički insajder blizak iranskom establišmentu dodao je da zvaničnici ekonomiju vide kao Ahilovu petu zemlje.

Svaki sveobuhvatni mirovni sporazum morao bi ukloniti međunarodne sankcije i osloboditi zamrznuta sredstva, inače bi vlasti suočile s ozbiljnim poteškoćama čak i u isplati plata, a kamoli u popravci oštećene infrastrukture, rekao je insajder. To bi na kraju dovelo u pitanje sposobnost vodstva da upravlja zemljom od 90 miliona ljudi, dodao je.

“Ne možemo stvarno vidjeti opseg štete i posljedica unutar Irana. Ali po bilo kojem pokazatelju, ovo je fijasko za Iran – nema novca i infrastruktura je uništena”, rekao je Ali Ansari, profesor istorije na Univerzitetu St Andrews.

Glavne industrije u krizi

Jedan iranski zvaničnik rekao je da će razmjeri štete značiti da će najvećim industrijskim postrojenjima koja pokreću ekonomiju trebati mjeseci ili godine za popravak i da će zemlja “suočiti se s katastrofom” ako se sankcije ne ukinu.

Oštećenja fabrika i drugih industrijskih objekata stvorila su lančanu reakciju, prisiljavajući desetine drugih kompanija koje ovise o glavnim postrojenjima da obustave rad, ostavljajući na hiljade ljudi bez posla, dodao je zvaničnik.

Udarima su pogođeni iranski proizvodni pogon na plinskom polju South Pars, čija je izgradnja koštala milijarde dolara. Drugi napadi pogodili su glavne proizvođače petrohemikalija.

Iranski mediji izvještavaju o zatvaranju masivnih čeličana u Huzestanu i Isfahanu, s po nekoliko hiljada pogodenih radnika u svakom pogonu, zajedno s zatvaranjem industrijskih zona na obali Zaljeva pogođenih prekidima u elektranama.

Čak i ako se iranska industrija može revitalizirati, kritični odnosi su zatrovaní Teheranovim ciljanjem država Zaljeva tokom rata.

Ujedinjeni Arapski Emirati su posebno bili važni za iranske ekonomske odnose s vanjskim svijetom.

Zvaničnik UAE rekao je da je moguće da bi se veze između Irana i država Zaljeva na kraju mogle oporaviti jer će ostati susjedi. Ali iranski udari na zemlje Zaljeva stvorili su “ogroman jaz u povjerenju koji će, po mom mišljenju, trajati decenijama”, dodao je zvaničnik.

Jedan iranski biznismen sa sjedištem u Dubaiju, najvećem međunarodnom ekonomskom centru Zaljeva, rekao je da premješta svoj izvozno-uvozni biznis u Oman.

Ogorčenje stanovništva raste, a iranska vlada nije objavila nove ekonomske podatke od početka rata. Poteškoće u izvještavanju unutar zemlje otežavaju sveobuhvatnu procjenu ekonomskih problema.

Umud Shokri, viši gostujući saradnik na Univerzitetu George Mason, rekao je da su sankcije, inflacija, deprecijacija valute, loše upravljanje i nestašice energije već uvelike oslabile ekonomiju prije nego što se na to nadovezala ratna šteta.

Shokri je rekao da neke procjene sugeriraju da bi rat ove godine mogao smanjiti ekonomiju za 10% i da bi svaki pozitivan efekat visokih cijena nafte ili mreža za zaobilaženje sankcija vjerovatno koristio entitetima povezanim s državom, a ne široj populaciji.

“Dok se tačne brojke razlikuju, milioni doživljavaju gubitak posla, smanjenje prihoda ili zatvaranje firmi”, rekao je Shokri.

Na ulicama, pozadinska ekonomska buka još uvijek nije zaglušujuća. Stanovnici Teherana i drugih gradova rekli su da nema nestašice robe, dok su tržnice, prodavnice, mnogi biznisi, banke i vladini uredi svi radili normalno.

Ali opisali su rastuće cijene – u nekim slučajevima za oko 40% od početka rata – i nevoljkost da se kupi bilo šta osim neophodnosti, pri čemu je vlasnica jedne umjetničke galerije u glavnom gradu rekla da je njen biznis “efektivno mrtav”.

Drugi visoki iranski izvor rekao je da je bilo nekoliko sastanaka na visokom nivou posvećenih održavanju ekonomije u radu s ograničenim resursima i da bi primirje, i mogućnost dugoročnog prekida vatre, mogli dati više prostora za državnu potrošnju.

Od početka rata, iranska država je već subvencionirala ljude koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, uz izdatke za hitne popravke ključne infrastrukture.

Međutim, kraj sukoba bi također značio da će ljudi početi biti nestrpljiviji prema vlastima nego što je to bio slučaj dok su padale bombe, dodao je visoki iranski izvor.