Najnoviji incident, u kojem je Iran navodno pokušao da pogodi američku bazu Diego Garcia udaljenu više od 4.000 kilometara, ponovo je pokrenuo pitanje stvarnih mogućnosti iranskog raketnog programa. Iako Teheran zvanično tvrdi da ograničava domet svojih projektila na 2.000 kilometara, ovaj napad dovodi tu tvrdnju u pitanje i postavlja ključno pitanje o tome koliko daleko zaista mogu da dosegnu iranske rakete.

Incident i regionalni kontekst

Prema navodima američkih zvaničnika koje prenosi The Wall Street Journal, Iran je lansirao dvije balističke rakete srednjeg dometa prema bazi Diego Garcia, koja se nalazi u Indijskom okeanu. Jedna od raketa je navodno otkazala u letu, dok je američki ratni brod ispalio presretač SM-3 prema drugoj, iako nije potvrđeno da li je presretanje bilo uspješno. Ovaj događaj dogodio se u vrijeme pojačanih tenzija na Bliskom istoku, nakon što su Sjedinjene Američke Države i Izrael izvršili udare na Iran krajem marta, što je pokrenulo širi regionalni sukob.

Predsjednik SAD-a Donald Trump izjavio je da će operacija okončati prijetnju nuklearne sigurnosti za Sjedinjene Države i pružiti Irancima priliku da svrgnu svoje vladare. Od tada, iranske rakete i dronovi ciljali su energetske objekte i druge lokacije širom regiona Zaljeva, uključujući i Izrael.

Zvanične tvrdnje naspram navoda

Iran je dugo tvrdio da ograničava domet svojih projektila na 2.000 kilometara, što je ponovio i ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi prošlog mjeseca. Međutim, pokušaj gađanja baze udaljene oko 4.000 kilometara dovodi u pitanje ovu tvrdnju, jer domet projektila može značajno varirati ovisno o korisnom teretu, putanji ljeta i uslovima lansiranja.

Prema podacima Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), većina operativnih iranskih balističkih projektila nalazi se u rasponu od 1.300 do 2.000 kilometara. U ovu grupu spadaju modeli kao što su Sejil, Emad, Ghadr, Shahab-3 i Khorramshahr. Međutim, postoje i izvještaji koji sugerišu da Iran radi na proširenju ovih mogućnosti.

Prema arapskom mediju Alhurra, serija raketa Sejjil se razvija kako bi potencijalno dostigla domet od 4.000 kilometara, dok se projektil Khorramshahr također nadograđuje prema sličnom dometu. Pominju se i budući modeli poput Shahab-5 i Shahab-6, za koje se navodi da bi mogli doseći i do 10.000 kilometara, ali većina ovih sistema je još uvijek u razvoju i nije nezavisno verificirana.

Iako ne postoje potvrđeni dokazi da Iran trenutno raspolaže operativnim projektilima koji prelaze 4.000 kilometara, ovaj incident jasno ukazuje na ambicije Teherana da proširi svoj strateški domet i postane značajnija regionalna sila u domenu raketne tehnologije.