DOSJE: Gdje je zapravo nestalo zlato Kraljevine Jugoslavije? Razbijanje mitova o “blagu” u pećinama

Mit o „blagu Kralja Petra“, stotinama tona zlata zakopanog u hercegovačkim jamama ili ukradenog od strane ustaške emigracije, jedna je od najžilavijih legendi na Balkanu. Decenijama su lovci na blago, teoretičari zavjere, pa čak i državne službe bivše Jugoslavije, tragali za navodno izgubljenim bogatstvom.

Međutim, kada se otvore prašnjavi arhivski dosjei i uporede bankovni izvodi iz 1941. godine, istina postaje mnogo prozaičnija – ali ništa manje dramatična. Zlato nije nestalo u magli; ono ima svoj precizan put, svoje serijske brojeve i svoju konačnu, dokumentovanu sudbinu.

Stanje u trezorima pred rat: Nije sve bilo u Beogradu

Da bismo razumjeli šta se dogodilo, moramo znati šta je postojalo. Prema službenim podacima Narodne banke Kraljevine Jugoslavije (NBJ), na dan njemačkog napada 6. aprila 1941. godine, ukupne zlatne rezerve Kraljevine iznosile su tačno 84.574 kilograma čistog zlata.

Suprotno uvjerenju da je svo to zlato čekalo Nijemce u podrumima beogradskih banaka, jugoslovenske vlasti su bile dalekovidnije. U strahu od rata, veliki dio rezervi je izmješten godinama ranije:

• Londonski depozit: Već u maju 1939. godine, razaračem “Beograd”, u Bank of England prebačeno je čak 980 sanduka zlata (oko 47 tona).

• Američki depozit: Tokom 1940. godine, iz Londona i Švicarske, dodatne količine su prebačene u New York, u trezore Federalnih rezervi (Federal Reserve).

Kada su 6. aprila pale prve bombe, u zemlji se fizički nalazilo samo 10.701 kilogram (10,7 tona) monetarnog zlata. Upravo oko ovih deset tona odigrala se prava drama Aprilskog rata.

Put u neizvjesnost: Od Užica do Nikšića

Nakon sloma fronta, preostalo zlato u zemlji hitno je utovareno u kamione. Ruta evakuacije vodila je preko Užica (gdje je kratko bilo smješteno u trezore tamošnje filijale) prema Sarajevu, a zatim, kako se obruč stezao, prema Crnoj Gori.

Do 14. aprila, zlato stiže u Nikšić. Prvobitni plan Vlade generala Dušana Simovića bio je da se zlato avionima prebaci u Grčku, a odatle na Bliski Istok, kako bi se finansirala borba u izgnanstvu. Međutim, na aerodromu Kapino Polje kod Nikšića vladao je potpuni haos.

Drama na Kapinom Polju

Raspoloživi transportni avioni nisu bili dovoljni ni za evakuaciju ljudi, a kamoli teškog tereta. Kralj Petar II, članovi vlade i oficiri imali su prednost. U općoj pometnji, u avione je uspjelo biti ukrcano samo 674 kilograma zlata.

To je jedina količina koju je Vlada uspjela iznijeti iz zemlje prilikom bijega. Kasnije priče o tome kako je “Kralj pobjegao i odnio sve narodno zlato” su faktografski netačne – fizički nije bilo moguće utovariti više.

Pljačka u tri čina

Šta se dogodilo sa preostalih 10 tona koje su ostale na pisti i u okolini Nikšića? Arhivi otkrivaju tri odvojene sudbine ovog blaga.

1. Italijanski plijen (Najveći dio)

Najveći dio zlata koji je ostao u Nikšiću sakriven je u pećinama Trebjesa i u raznim objektima u okolini. Međutim, italijanska obavještajna služba je brzo reagirala. Nakon okupacije Crne Gore, Italijani su otkrili skrovišta i zaplijenili 9.609 kilograma zlata. Ovo zlato je prebačeno u Rim i postalo je dio ratnog plijena Mussolinijeve Italije.

2. Gestapo i manastir Ostrog

Manja količina zlata (10 sanduka), zajedno sa devizama i umjetninama (uključujući sliku pripisanu El Grecu), povjerena je na čuvanje patrijarhu Gavrilu Dožiću i arhimandritu manastira Ostrog, Leontiju Mitroviću. Nijemci su, međutim, imali odlične obavještajce. Već 25. aprila 1941. godine, pripadnici Gestapoa upadaju u manastir. Uhitili su patrijarha i arhimandrita, te zaplijenili zlato i dragocjenosti. Ovaj dio plijena završio je u Berlinu.

3. Ustaška “sitna” pljačka

Treći dio priče tiče se zlata koje nije bilo dio centralnih rezervi NBJ, već se nalazilo u filijalama komercijalnih banaka u Sarajevu (poput Jadransko-podunavske banke). Ulaskom ustaša u Sarajevo, te manje količine su zaplijenjene i postale su imovina novonastale NDH, ali se radilo o zanemarivim količinama u poređenju sa državnim rezervama.

Poslijeratno sravnjavanje računa

Nakon 1945. godine, Titova Jugoslavija krenula je u potragu za zlatom. Ovo nije bila potraga s detektorima metala po šumama, već pravna bitka u uredima New Yorka, Londona i Rima.

• Povrat iz Italije: Mirovnim ugovorom, Italija je bila prisiljena vratiti dio opljačkanog zlata kao reparaciju. Jugoslaviji je vraćen značajan dio onoga što su Italijani odnijeli iz Nikšića.

• Američki “prebijanje dugova”: Zlato koje je prije rata sklonjeno u SAD (Federal Reserve) postalo je predmet spora. Kada je komunistička vlast nacionalizovala imovinu američkih kompanija i građana u Jugoslaviji, SAD su blokirale jugoslovensko zlato. Godine 1948. postignut je dogovor: od 47 tona pohranjenih u SAD-u, Amerikanci su zadržali oko 17 tona kao kompenzaciju za nacionalizovanu imovinu, dok je ostatak (oko 30 tona) vraćen Jugoslaviji.

Zaključak: Kraj mita

Kada se podvuče crta, “izgubljeno blago” zapravo nikada nije bilo izgubljeno u smislu da niko ne zna gdje je.

Bilanca je jasna:

1. Većina je bila na sigurnom u inostranstvu prije prvog pucnja.

2. Ono što je ostalo, brutalno su opljačkale okupacione sile (Italija i Njemačka) u aprilu 1941.

3. Ono što je Vlada u izbjeglištvu trošila (oko 24 tone tokom rata) pokriveno je depozitima u inostranstvu.

Priče o tajnim pećinama kod Konjica ili zakopanom zlatu u hercegovačkom kršu ostaju samo to – priče pogodne za filmske scenarije, ali bez uporišta u historijskoj realnosti.