Naftna moć Amerike raste
Bloomberg: Donald Trump je stvorio sopstveno naftno carstvo
Podijeli vijest
Proizvodnja nafte u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Latinskoj Americi, uključujući države poput Meksika, Argentine, Brazila, Gvajane i Kolumbije, čini skoro 40% ukupne svjetske proizvodnje. Prema pisanju Javiera Blasa za Bloomberg, ovo područje se, htjeli mi to ili ne, nalazi pod takozvanom “Monroeovom doktrinom”, koja predstavlja sve agresivniju sferu uticaja Washingtona. Na taj način je Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, stvorio svoje vlastito naftno carstvo.
Ne radi se ovdje o podzemnim rezervama za čiji razvoj su potrebni vrijeme i značajna finansijska sredstva, već o stvarnim količinama nafte koje već pristižu na tržište. S ovakvim resursima, Trump raspolaže ekonomskom i geopolitičkom moći kakvu nije imao nijedan američki predsjednik još od Franklina D. Roosevelta tokom četrdesetih godina prošlog vijeka. Njegova zemlja može crpiti iz ogromnog mora nafte u vlastitom dvorištu.
Geopolitička moć bez presedana
Posljedice praktično neograničenog pristupa venecuelanskim rezervama, koje su najveće na svijetu, odmah su postale jasne svima u energetskom sektoru, a naročito američkim protivnicima. Ruski oligarh Oleg Deripaska, koji je bio pod američkim sankcijama, to je dobro sumirao rekavši da bi Washington imao sredstva da cijenu nafte drži blizu 50 dolara po barelu, što mu daje pobjedničku kartu protiv svakoga ko bi prijetio podizanjem cijene ograničavanjem ponude. Izaslanik Kremlja Kiril Dmitrijev je izjavio da preuzimanje kontrole u Venecueli nudi “ogromnu polugu” nad globalnim energetskim tržištem.
De facto kontrola nad naftnim bogatstvom zapadne hemisfere mijenja pravila geopolitičke igre. Decenijama je američki vojni avanturizam bio ograničen uticajem bilo kakvog rata na cijene energenata. Danas Bijela kuća ima primat nad saveznicima i protivnicima koji proizvode naftu – bilo da se radi o Saudijskoj Arabiji, Iranu, Nigeriji ili Rusiji.
Primjena doktrine u praksi
Posljednjih 18 mjeseci je već pokazalo šta ovo novo bogatstvo ugljovodonika znači za američku vanjsku politiku. Trumpova administracija je poduzela nekada nezamislive korake, od bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja do pomaganja Ukrajini u gađanju ruskih rafinerija. Hvatanje Nicolása Madura iz njegove sigurne kuće na periferiji Caracasa bio je dosad najšokantniji primjer onoga što se događa kada nafta više ne ograničava Pentagon.
Zapljena venecuelanske nafte daje SAD-u još jednu prednost: mogućnost da odbija ponude za pristup naftnim bogatstvima. Mjesecima je Kremlj nudio vlastite rezerve kao mamac u pregovorima s Bijelom kućom. Trump je mogao poručiti Vladimiru Putinu da mu ne trebaju njegova sibirska polja jer ima i više nego dovoljno.
Ipak, ne treba sve zasluge pripisati Trumpu. On se jednostavno našao na vlasti u pravo vrijeme. Američka naftna industrija bi cvjetala i bez njega, zahvaljujući bogatstvu američkog škriljevca, kanadske teške nafte te otkrićima u Brazilu i Gvajani. I bivši predsjednici Joe Biden i Barack Obama su također imali koristi od toga.
Ono što je Trump uradio jeste da je svu tu naftu stavio pod sigurnosni kišobran Washingtona. Više od 200 godina nakon što je američki predsjednik James Monroe proglasio Latinsku Ameriku sferom uticaja Bijele kuće, stvarajući Monroeovu doktrinu, Trump ju je ažurirao za 21. vijek – otuda i polu-šaljivi naziv Donroe. Ovoga puta, sve se vrti oko prirodnih resursa.
Za novu američku vanjsku politiku, svaka naftom bogata nacija u Latinskoj Americi je važna, ali nagrada u Venecueli je ogromna. Ne zbog njene trenutne proizvodnje, koja sa oko milion barela dnevno znatno zaostaje za Brazilom, već zbog onoga što je nekad proizvodila – više od 3,7 miliona barela dnevno na svom vrhuncu 1970-ih – i što bi mogla ponovo proizvoditi.
Geologija je na njenoj strani. Sve što je potrebno za otključavanje naftnog bogatstva su kapital, vrijeme i trud. Devedesetih godina prošlog vijeka Caracas je planirao povećati proizvodnju prvo na 5 miliona, a zatim na 6,5 miliona barela dnevno. Dolazak Huga Cháveza, a potom i Madura, tome je stao na kraj. No, svijetu dodatna venecuelanska nafta ne treba danas, pa čak ni 2027. ili 2028. godine. Potreba za njom će se javiti početkom 2030-ih, a do tada, ako je Trump u pravu da će Caracas pristati na saradnju, proizvodnja može biti daleko veća.
Čini se da poredak nakon Madura kojem Trump teži – dopuštajući bivšoj drugoj osobi režima, Delcy Rodríguez, da zasad preuzme vlast u nekoj vrsti blage diktature – savršeno odgovara američkim naftnim kompanijama. Ona je već stabilizirala privreda svoje zemlje primjenom nekih tržišnih načela, a njeni protesti protiv američkog napada uglavnom su namijenjeni domaćoj publici.
Trump, očito, ima velika očekivanja. “Naše vrlo velike naftne kompanije – najveće na svijetu – ući će, potrošiti milijarde dolara, popraviti uništenu naftnu infrastrukturu i početi zarađivati novac za zemlju”, rekao je Trump na konferenciji za novinare. Nekoliko sati ranije, za Fox News je izjavio da će se SAD “vrlo snažno uključiti” u venecuelansku naftnu industriju.
Tokom godina smo naučili s oprezom tretirati Trumpove izjave. Ali u svom drugom mandatu, učinio je mnogo toga čime je prijetio. Ako kaže da će se SAD uključiti u venecuelansku naftu, treba mu vjerovati na riječ. Možda pothvat neće biti tako grandiozan ili profitabilan kao što najavljuje, ali to ne znači da se neće dogoditi. Nafta te zemlje sada je dio carstva koje se proteže od Aljaske do Patagonije – sve pod budnim okom Washingtona.
