Zašto Iran noću lansira projektile na izraelske gradove?

Dok se sirene oglase, a izraelska protuzračna odbrana presreće smrtonosne prijetnje usred noći, postaje jasno da iranska raketna strategija ima jedno prepoznatljivo pravilo – tamu. Noćno ispaljivanje projektila iz Irana nije slučajnost; ono je odraz pomno osmišljene vojne i tehnološke doktrine koja teži prikrivanju, iznenađenju i zastrašivanju.

Iako noć pruža očiglednu mogućnost skrivanja, odluka o napadu pod okriljem tame ima mnogo dublje korijene od same smanjene vidljivosti. Prema pisanju The Jerusalem Posta, riječ je o kombinaciji tehničkih ograničenja, operativne nužnosti i psihološkog ratovanja.

Razlike između raketa na tekuće i čvrsto gorivo

Za razliku od aviona, rakete se ne mogu oslanjati na atmosferski kisik za pogon. Umjesto toga, moraju imati i gorivo i oksidator unutar svog sistema, što je neophodno za sagorijevanje. Balističke rakete dostižu visine gdje je kisik rijedak ili ga uopće nema, zbog čega od samog početka moraju nositi sve što im je potrebno za pogon.

Ovaj temeljni zahtjev dijeli rakete u dvije glavne kategorije: na one koje koriste tekuće gorivo i one s čvrstim gorivom, a svaka od njih nosi svoje strateške implikacije.

Iranske dalekometne rakete, poput Shahaba, obično koriste tekuće gorivo. Proces njihovog punjenja gorivom prije lansiranja je složen i zahtijeva dva odvojena spremnika – jedan za gorivo, a drugi za oksidator. Ovaj postupak je osjetljiv na vrijeme, opasan, te iziskuje stacionarnu lansirnu infrastrukturu i obučeno osoblje.

Faza punjenja gorivom je najranjivije razdoblje, posebno pod prismotrom neprijateljskih satelita i izviđačkih aviona. Kako bi umanjio rizik otkrivanja i napada, Iran često punjenje goriva obavlja noću, kada je vidljivost smanjena, a vjerovatnoća zračnog otkrivanja znatno manja.

S druge strane, rakete kratkog i srednjeg dometa, poput Fateh-110 i Zolfaghara, obično pokreće čvrsto gorivo. Ovi sistemi su unaprijed napunjeni mješavinom goriva i oksidatora u čvrstom obliku, pohranjenom u tijelu rakete. Odmah su spremne za lansiranje, ne zahtijevaju punjenje na licu mjesta i mogu se ispaljivati s pokretnih platformi, što ih čini idealnim za iznenadne udare i decentralizirano ratovanje.

Strateške prednosti noćnih lansiranja

Međutim, rakete na čvrsto gorivo, jednom kada se zapale, ne mogu se ugasiti niti im se može kontrolirati intenzitet rada. Lansiranje je nepovratno – to je operativni kompromis koji donosi pokretljivost i brzinu.

Iranska ponovljena praksa noćnih lansiranja nije slučajna odluka. Ona odražava višeslojnu vojnu doktrinu koja obuhvata tehničke realnosti, strateške mogućnosti i psihološku dinamiku ratovanja. Koristeći i rakete na čvrsto i tekuće gorivo, mobilne lansirne platforme te prirodno prikrivanje noći, Iran je izgradio sistem koji prioritet daje opstanku rakete, iznenađenju i psihološkom utjecaju, čak i kada same rakete ne uspiju pogoditi cilj. U neprestanoj borbi za odvraćanje i odbranu, vrijeme lansiranja jednako je ključno kao i sam projektil.