Prošle su 33 godine od 28. augusta 1995. godine, dana koji se smatra jednim od najtragičnijih u historiji opkoljenog Sarajeva. Tog dana, na pijaci Markale, u roku od nekoliko sekundi život je izgubilo 43 ljudi, uključujući troje djece, dok je 84 civila zadobilo teške povrede.

Među medicinskim stručnjacima koji su tog dana pružali pomoć bio je profesor doktor Ismet Gavrankapetanović. U to vrijeme mladi ortoped, nakon što su sirene zazvučale i ranjenici počeli pristizati, odmah je požurio na staru hirurgiju.

Njegov tadašnji nadređeni, profesor Safet, viknuo mu je: “Ismete, trči dole, pravi je pokolj!”, što Gavrankapetanović i danas pamti kao trenutak koji je najavio haos.

Danas, Gavrankapetanović se jasno prisjeća scena koje su uslijedile.

“Dovučeno je 84 teško ranjenih građana Sarajeva. Sjećam se da sam uletio na staru hirurgiju nakon završetka redovnih operacija na ortopediji”, ispričao je u intervjuu.

Tokom ratnih godina, ljekari su bili navikli raditi u skoro nemogućim uslovima, bez struje i vode, ali su tog dana razmjeri zločina bili ogromni. Trijaža je već bila obavljena, a pred njima je bilo najteže pitanje – kome prvo ukazati pomoć.

“Ušao sam u operacione sale i razmišljao kojem stolu prvo prići”, rekao je Gavrankapetanović.

Operacije su trajale cijeli dan i noć, sve do zore 29. augusta. Za ratne hirurge to nije bio samo još jedan težak dan, već svjedočanstvo o povredama koje, kako kaže, “prevazilaze ljudsko iskustvo”.

Markale su tako imale dvije slike istog užasa – na pijaci su ostala tijela ubijenih civila, dok se u bolnici vodila očajnička borba za svaki život.

Za Gavrankapetanovića, taj dan je ostao duboko urezan u sjećanje. Godinama kasnije, govorio je o dijelovima tijela, licima ranjenih, kricima i tišini koja nastupa nakon svega. Takve slike, kaže, čovjek ne može naučiti iz knjiga i nosi ih u sebi zauvijek.

Zato Markale nisu samo datum u kalendaru, već mjesto sjećanja na 43 ubijena Sarajlije i opomena generacijama koje nisu doživjele opsadu grada.

Gavrankapetanović je istakao da je sjećanje zalog da se “povampireno zlo uništavanja nevinih ljudskih bića” nikada više ne ponovi.

31 godinu kasnije, njegova rečenica s početka tog krvavog dana i dalje zvuči kao kratki opis masakra: “Ismete, trči dole, pravi je pokolj.”

A iza nje ostaje ono što se ne može izbrisati – 43 ugašena života i bolnica koja je cijeli dan i cijelu noć pokušavala spasiti one koji su preživjeli.