Hormonska ravnoteža podrazumijeva stanje u kojem su hormoni u tijelu prisutni u odgovarajućim koncentracijama i međusobnom skladu, omogućujući normalno funkcionisanje svih organa i sistema. Ne radi se o tome da su svi hormoni u samom centru referentnih vrijednosti, nego da su prilagođeni potrebama organizma u konkretnom trenutku, poput spola, dobi, faze ciklusa, stresa ili bolesti.

Hormoni su dio složenih regulatornih puteva i funkcionišu kroz mehanizam povratne sprege. I mala odstupanja mogu imati veliki klinički učinak. Hormonska ravnoteža ključna je jer omogućava rad brojnih procesa u organizmu vezanih za metabolizam i energiju, reproduktivno zdravlje, reakciju na stres, rast i razvoj, raspoloženje i kognitivne funkcije, kardiovaskularno zdravlje, metabolizam kostiju i sve druge organske sisteme.

Važno je napomenuti da hormonska ravnoteža nije nepromjenjiva, već se mijenja tokom dana, menstrualnog ciklusa i životnog vijeka. Zbog toga se laboratorijski rezultati uvijek tumače u kontekstu simptoma, vremena uzorkovanja i individualnih karakteristika pacijenta.

Simptomi koje ljudi najčešće zanemaruju

U praksi hormonski disbalans često izaziva suptilne i nespecifične tegobe koje pacijenti pripisuju stresu, umoru ili starenju.

„Kao endokrinolog, najčešće viđam da se zanemaruju sljedeći znaci: hroničan umor i smanjenje energije, promjene tjelesne težine bez jasnog razloga, poremećaji menstrualnog ciklusa, problemi s kožom i kosom, promjene raspoloženja, smetnje sa snom, smanjen libido, osjećaj hladnoće ili netolerancija na toplinu, promjene u apetitu i žudnja za slatkim, te poteškoće s koncentracijom. Najveći je problem što su ovi simptomi postepeni i blagi na početku. Zbog toga se pacijenti najčešće javljaju tek kada se razvije jasna bolest”, ističe doktorica.

Uticaj stresa i načina života

Uticaj stresa i životnih navika na hormone izuzetno je velik, često i presudan, čak i kada postoji genetska predispozicija ili već započet poremećaj. U praksi, bez korekcije ovih faktora, terapija lijekovima često daje samo djelimičan učinak. Stres, nedostatak sna, nepravilna prehrana, neadekvatna fizička aktivnost, ali i brojni hronični „tihi“ faktori iz okruženja mogu značajno doprinijeti metaboličkom disbalansu te suptilno ili trajno remetiti hormonske puteve.

U suštini, način života može pokrenuti hormonski disbalans, pogoršati postojeći, ali isto tako biti osnova terapije.

Poremećaji štitne žlijezde

Poremećaji štitne žlijezde danas su vrlo česti, posebno kod žena, i to nije slučajno. Riječ je o kombinaciji biološke predispozicije i faktora savremenog načina života. Jedan od osnovnih razloga je autoimunost.

Žene imaju aktivniji imuni sistem i samim tim veću sklonost autoimunim bolestima kakav je Hashimoto tireoiditis. Pored autoimunosti, vrlo je bitna i uloga polnih hormona, posebno estrogena koji utiču na imuni odgovor.

Nedostatak ključnih mikronutrijenata (jod, selen, željezo) može dovesti do pogoršanja funkcije štitne žlijezde. Brojni su i endokrini disruptori u okruženju (hemikalije iz plastike, kozmetičkih preparata, pesticidi i sl.) koji utiču na hormonski sistem i rad štitne žlijezde. Također, stres i savremeni način života mogu biti okidač za autoimunu reakciju organizma. U praksi, mnoge pacijentkinje navode pojavu simptoma nakon dužeg perioda stresa.

Međutim, treba istaknuti da danas postoji i bolja dijagnostika, te češće otkrivamo poremećaje jer rutinski radimo ultrazvuk štitne žlijezde, rutinski mjerimo TSH i provjeravamo antitijela, tako da je dio porasta ovih bolesti i bolje prepoznavanje istih.

Prvi simptomi bolesti štitne žlijezde

Prvi znaci poremećaja štitne žlijezde često su blagi, nespecifični i lako se pripisuju stresu ili umoru, zbog čega se dijagnoza nerijetko postavlja kasnije.

Rani simptomi usporenog rada štitne žlijezde su hroničan umor, pospanost, osjećaj hladnoće, blago povećanje tjelesne mase, suha koža i opadanje kose, usporeno razmišljanje, zatvor, neredovni ciklusi i usporen puls.

Rani znaci ubrzanog rada štitne žlijezde su ubrzan rad srca (palpitacije), nervoza, unutrašnji nemir, gubitak tjelesne mase uprkos dobrom apetitu, netolerancija na toplotu, pojačano znojenje, drhtanje ruku i poremećaj sna.

Ove znake neophodno je prepoznati na vrijeme kako bi se uradila potrebna ispitivanja i započelo pravovremeno liječenje.

Ultrazvuk štitne žlijezde

Ultrazvuk štitne žlijezde vrlo je koristan i treba ga uraditi kada postoji jasna indikacija iz anamneze, pregleda ili laboratorije. Preporučuje se ukoliko su abnormalni laboratorijski nalazi (TSH, fT3, fT4, anti TPO, anti Tg), jer ultrazvuk tada pomaže da se vidi struktura žlijezde.

Također, ultrazvuk radimo uvijek kada je klinički ili vizuelno primjetno uvećanje štitne žlijezde (struma), kada napipamo promjenu na vratu (sumnja na čvor), kada imamo asimetriju vrata ili osjećaj knedle u grlu prilikom gutanja.

Međutim, ultrazvuk se može uraditi i ukoliko postoje simptomi koji ukazuju na poremećaj rada štitne žlijezde, kao što su: umor, gojenje, opadanje kose, lupanje srca, nervoza, poremećaji ciklusa.

Ukoliko postoji porodična historija bolesti štitne žlijezde, također savjetujemo ultrazvuk. Vrlo je značajno da ultrazvuk radimo u određenim intervalima zbog praćenja već postojećeg nalaza na štitnoj žlijezdi (npr. ranije dijagnostikovani čvorovi, ranije ustanovljen Hashimoto tireoiditis). Važno je znati da ultrazvuk pokazuje strukturu, ali ne i funkciju, pa se uvijek tumači zajedno sa laboratorijskim analizama.

Dijabetes – rani znaci

U kliničkoj praksi razlikuju se rani znaci i simptomi dijabetesa tip 1 i tip 2.

Rani znaci dijabetesa tip 1 obično su brži i izraženiji nego kod tipa 2, jer se javlja nagla apsolutna insulinska deficijencija. Bolest se često razvija naglo, u toku nekoliko sedmica, iako joj prethode stadijumi kada simptomi nisu izraženi.

U kliničkoj praksi najveći je problem što dijabetes tip 2 dugo protiče tiho. Većina pacijenata u ranoj fazi nema izražene simptome ili ih pripisuje stresu i umoru. Najraniji, suptilni znaci (često prvi u praksi) su simptomi koji ukazuju na insulinsku rezistenciju koja prethodi dijabetesu. Pacijenti osjećaju umor i pad energije nakon obroka, pospanost poslije unosa ugljenih hidrata, pojačan apetit naročito za slatkišima, nemogućnost regulacije tjelesne težine, osjećaj gladi ubrzo nakon jela, tamne promjene na koži vrata ili pazuha.

Nakon toga javljaju se kasniji, ali još uvijek relativno rani simptomi hiperglikemije i kada se pojave znamo da dijabetes postoji već neko vrijeme. To su: pojačana žeđ i učestalo mokrenje, pojačan apetit, zamagljen vid, umor i malaksalost bez jasnog razloga, sporije zarastanje rana, česte infekcije, trnjenje ili peckanje u stopalima.

Vrlo je važno znati da insulinska rezistencija i rani dijabetes mogu dugo biti asimptomatski, te se testiranje preporučuje ako postoji porodična historija dijabetesa, prekomjerna tjelesna težina ili gojaznost, sindrom policističnih jajnika (PCOS), povišen krvni pritisak ili lipidi.

Dijabetes tip 2 može često biti spriječen ili odložen, naročito kod osoba koje imaju faktore rizika, kao što su prekomjerna težina, insulinska rezistencija, povišena glukoza u krvi, porodična predispozicija. To se postiže kontrolom tjelesne težine, pravilnom ishranom, redovnom fizičkom aktivnošću, praćenjem zdravlja kroz redovne kontrolne preglede, kontrolom stresa, kvalitetnim snom te medikamentima ukoliko je potrebno.

Prevencija dijabetesa tip 2 stvar je navika i svakodnevnog života, a čak i male promjene u ishrani i aktivnostima mogu značajno smanjiti rizik.

Poremećaji polnih hormona

Poremećaji polnih hormona nisu rijetki, posebno kod žena i muškaraca srednjih godina, ali mogu se javiti i ranije. Njihova učestalost raste sa godinama i sa prisustvom hroničnih bolesti (gojaznost, dijabetes, problemi sa štitnom žlijezdom). Kod žena se obično javljaju poremećaji menstrualnog ciklusa, policistični jajnici (PCOS) i menopauzalni hormonski disbalans.

Procjenjuje se da 10 do 20 posto žena u reproduktivnom periodu ima neki oblik disbalansa hormona.

Smanjen nivo testosterona sa godinama (andropauza) može pogađati 20 do 30 posto muškaraca starijih od 50 godina.

Kod žena ove poremećaje prepoznajemo najčešće kao neredovan ciklus ili izostanak menstruacije, prekomjeran rast kose na licu ili tijelu (hirzutizam), probleme s plodnošću, nagli dobitak ili gubitak težine, promjene raspoloženja, depresiju, smanjenu energiju, vrućinske talase i noćno znojenje (menopauza).

Kod muškaraca sa ovim problemima uglavnom se javlja smanjena seksualna želja i potencija, umor, slabost mišića, povećanje tjelesne mase posebno abdominalno, promjene raspoloženja, depresija, smanjena motivacija, gubitak dlaka ili promjene u kvalitetu kože.

Kada posjetiti endokrinologa, a kada internistu?

Pacijent treba da se javi internisti kada ima opšte simptome kao što su: umor, malaksalost, slab apetit, povišena temperatura, povišen krvni pritisak ili nezdrav lipidni profil, bol u grudima, usporen ili ubrzan puls, povišena glukoza ili slučajni nalaz insulinske rezistencije, bolovi u stomaku, digestivni problemi, kašalj i brojni drugi – te uvijek kada je potrebna prva procjena i rutinska laboratorija.

Dakle, internista je prvi korak kod nespecifičnih simptoma i može procijeniti da li postoji potreba za daljom evaluacijom bilo koje bolesti.

Pacijent treba da se javi endokrinologu ukoliko postoje jasni ili dugotrajni metabolički simptomi i simptomi hormonskog disbalansa, kao što su: neočekivan porast tjelesne mase, gojaznost koja se ne objašnjava ishranom ili aktivnošću, poremećaji štitne žlijezde (otok vrata, promjene u energiji, težini, temperaturi tijela), simptomi dijabetesa ili predijabetesa koji ne reaguje na osnovne mjere, lipidni poremećaji, poremećaji minerala i metabolizma kosti, neredovan ciklus, izostanak menstruacije, pojačana maljavost (žene), smanjena seksualna funkcija, smanjen libido, gubitak mišićne mase (muškarci), sumnja na hormonalni tumor ili kompleksniji endokrinološki problem.

„Kvalitetan endokrinološki pregled danas je mnogo više od samog razgovora. On podrazumijeva sistematski pristup koji integriše anamnezu, fizikalni pregled i ciljanu laboratorijsku dijagnostiku koja obuhvata kako hormonski tako i metabolički panel, uz dodatne funkcionalne i vizualizacione dijagnostičke metode po potrebi. Endokrinološki pregled u današnje vrijeme uključuje i savjete za nutricionizam i način života, a uz to endokrinolog pravi jasan individualan plan terapije i praćenja sa ciljem stabilizacije metaboličkog zdravlja i hormona, te prevencije komplikacija”, objašnjava doktorica.

„Nemojte čekati da simptomi postanu ozbiljni. Vaše tijelo vrlo često šalje signale, pažljivo ih slušajte. Rana dijagnoza često znači lakše liječenje, manje komplikacija i bolje šanse za oporavak. Čak i ako se osjećate dobro, preventivni pregledi i jednostavni testovi mogu otkriti problem dok je još u ranoj fazi. Poseta ljekaru danas može spriječiti ozbiljne probleme sutra. Briga o zdravlju nije luksuz, već investicija u kvalitet života”, poručuje doktorica.