Mnogi turski baštovani smatraju da način zalijevanja direktno utječe na kvalitetu paradajza, posebno u fazi razvoja plodova. Tada biljka troši najviše energije i potrebna joj je stabilna količina vlage i hranjivih tvari za postizanje pune veličine i sočnosti.

Ukoliko u tom periodu nema dovoljno vode, plodovi ostaju sitni i tvrdi, dok nagle promjene između suše i prekomjernog zalijevanja često uzrokuju pucanje. Iskusni uzgajivači ističu da je ravnomjerno vlaženje tla čak važnije od đubrenja, jer omogućava biljci da razvije prirodne šećere i bogat okus.

Turski baštovani paradajz zalijevaju u ranim jutarnjim satima, prije nego što sunce postane prejako, kako bi tlo sporije gubilo vlagu. Vodu usmjeravaju direktno ka korijenu, izbjegavajući kvašenje listova koje bi moglo dovesti do pojave gljivičnih oboljenja.

Posebno popularna metoda u turskim vrtovima i plastenicima jeste dubinsko zalijevanje. Ono podrazumijeva dovođenje vode neposredno do korijenskog sistema, čime se podstiče snažniji rast korijena i bolja otpornost na visoke temperature. Plodovi tako postaju krupniji i sočniji.

Mnogi uzgajivači dodatno postavljaju sloj slame ili suhe trave oko biljke kako bi očuvali ravnomjernu vlažnost tla, što doprinosi intenzivnijem ukusu i prirodnoj slatkoći. Zato Turci često kažu da je u ovoj fazi “voda hrana za plod”, odnosno da od pravilnog zalijevanja zavise veličina i kvalitet paradajza.