Energetska sigurnost je ključni faktor u kineskoj strateškoj politici. Kina je u velikoj mjeri ovisna o uvozu jeftine nafte iz Rusije i Irana, koja se prodaje po cijenama nižim od svjetskih. Rusija pokriva oko 20 posto kineskih potreba, dok Iran učestvuje sa 14 posto. Ukoliko bi Kina prestala kupovati naftu od ovih zemalja, drugi rivali poput Indije bi je preoteli po povoljnim cijenama, pa korištenje tog leveridža nema smisla.

Sve dok kinesko-ekonomski odnosi s Rusijom napreduju i dok Peking može izvući povoljne uslove bez ponižavanja Putina, Kina nema interes da vrši pritisak na Moskvu da okonča rat u Ukrajini.

Rat na Bliskom istoku, međutim, predstavlja veću smetnju za Peking. Osim iranske, Kina uvozi i saudijsku naftu, a pomorski putevi su ugroženi zbog sukoba. Ako Amerika želi veće učešće Kine u mirovnom procesu, Washington će morati napredovati kroz posredovanje Pakistana.

Suština rastuće uloge Kine u međunarodnim odnosima leži u njenoj latentnoj moći. Zahvaljujući svom položaju i relativnoj suzdržanosti, Kina je postala centralna figura na svjetskoj sceni i čini se da je zadovoljna posmatrati kako njeni prijatelji i rivali čine geopolitičke greške.

Međutim, ostaje pitanje koliko dugo će ta latentna moć ostati pasivna. Kako ekonomske i strateške posljedice globalne nestabilnosti rastu, Peking bi se mogao naći pod pritiskom da izravno iskoristi svoj uticaj.

Autor ovog komentara je dr Samir Puri, gostujući predavač na King’s Collegeu u Londonu.