Stanovnica Singapura uspješno je dobila žalbu u imovinskom sporu sa bivšim dečkom, koji se ticao stana u Bukit Timahu kupljenog 2019. za oko 1,87 miliona singapurskih dolara (oko 1,46 miliona američkih dolara).

Apelacioni sud je utvrdio da je muškarac razmišljao o utaji poreza, jer je planirao da kasnije prenese jedan posto nekretnine na djevojku kako bi mogao kupiti drugu nekretninu bez plaćanja dodatnog poreza na kupovinu (ABSD).

Viši sud je prvobitno presudio da gospođa Millie Wong Mei Lee drži dio svog udjela u stanu u Hillcrest Arcadia na osnovu “resulting trust”, odnosno da je vlasništvo preneseno na nju, ali nije namijenjeno da bude stvarni vlasnik, jer je bivši dečko, gospodin Jake Ngor Shing Rong, platio veći dio.

Viši sud je utvrdio da gospodin Ngor ima 54,22 posto stvarnog udjela u nekretnini, nakon što su uzeti u obzir njihovi finansijski doprinosi.

U presudi objavljenoj u srijedu (20. maja), Apelacioni sud se nije složio s tim, utvrdivši da dogovoreni omjer 99 prema jedan odražava i njihove zakonske i stvarne udjele u nekretnini, te da gospodin Ngor nije uspio dokazati da nije namjeravao koristiti gospođu Wong svojim finansijskim doprinosima.

Apelacioni sud je zaključio da je nezakonita svrha izbjegavanja ABSD-a “okrnjila resulting trust u trenutku njegovog nastanka”.

Sud, kojim su predsjedavali glavni sudija Sundaresh Menon i sudije Steven Chong i Hri Kumar Nair, usvojio je žalbu gospođe Wong i dosudio joj 50.000 singapurskih dolara na ime troškova.

Vlada Singapura uvela je ABSD kao porez 2011. godine kako bi upravljala potražnjom za nekretninama, pa tako Singapurci koji kupuju drugu ili narednu stambenu nekretninu moraju platiti 20 do 30 posto kupovne cijene ili tržišne vrijednosti nekretnine na ime ABSD-a.

Godine 2024. tadašnji potpredsjednik vlade Lawrence Wong nazvao je aranžman 99 prema jedan “dogovorom za izbjegavanje poreza” koji neki vlasnici nekretnina praktikuju.

Gospođa Wong i gospodin Ngor započeli su romantičnu vezu sredinom 2018. godine, a u decembru 2019. iskoristili su opciju za kupovinu stana u Hillcrest Arcadia za 1,865 miliona dolara, te su istog dana potpisali dokument kojim su se obavezali da će nekretninu držati kao suvlasnici u omjeru 99 prema jedan, s tim da gospođa Wong ima veći udio.

Kupovina je okončana 20. marta 2020. godine, a gospođa Wong je platila 159.678 dolara, dok je gospodin Ngor doprinio 359.949,42 dolara za kupovnu cijenu, dok je ostatak finansiran hipotekarnim kreditom, a otplate su uglavnom vršene sredstvima sa njihovih računa Centralnog penzionog fonda i prihodima od iznajmljivanja stana.

Njihova veza se potom pokvarila, te su se razdvojili osam mjeseci kasnije, u novembru 2020. godine, nakon čega je nastao spor oko vlasništva nad stanom, pri čemu je gospodin Ngor tvrdio da ima 71 posto stvarnog udjela u nekretnini, iako je na papiru imao samo jedan posto.

Gospođa Wong je to osporila, tvrdeći da svoj registrovani 99-postotni udio drži i zakonski i stvarno, pa je slučaj iznesen pred Viši sud, gdje je gospodin Ngor iznio da je pristao na njene uslove da nekretnina koju zajedno kupe bude zakonski registrovana na njeno ime kao oblik osiguranja njegove vjernosti, te da bi ona imala pravo na cijelu nekretninu samo ako je prevari.

Gospođa Wong je to negirala, izjavivši da je bila nesigurna u vezu s gospodinom Ngorom s obzirom na njegovu istoriju nevjere i da joj je obećao 99 posto vlasništva nad nekretninom “kako bi je uvjerio da se želi skrasiti s njom i da je neće varati”, te je tvrdila da njen udio u nekretnini ne zavisi od toga da li će je on prevariti.

Viši sud je utvrdio da gospodin Ngor nije namjeravao odmah i bezuslovno koristiti gospođu Wong svojim finansijskim doprinosima, već samo u slučaju da je prevari, te je presudio da gospođa Wong drži 54,22 posto nekretnine na osnovu “resulting trust” za gospodina Ngora, što je zasnovano na njihovim finansijskim doprinosima koji su iznosili 55,22 posto za gospodina Ngora i 44,78 posto za gospođu Wong, s obzirom da je on imao jedan posto zakonskog udjela.

Gospođa Wong je podnijela žalbu, a zastupali su je advokati Terence Tan Wee Kio i Zachary Tong Yi Keat iz firme Drew & Napier, dok je gospodina Ngora zastupao gospodin Tito Isaac i gospođa Soh Lisha iz Tito Isaac & Co.

Apelacioni sud se nije složio sa ocjenom dokaza od strane Višeg suda, te je sudija Nair prilikom izricanja presude rekao da dokazi pokazuju da su strane namjeravale da omjer 99 prema jedan odražava njihovo zakonsko i stvarno vlasništvo nad nekretninom, te da je gospodin Ngor namjeravao koristiti gospođu Wong svojim finansijskim doprinosima, tako da nije došlo do “resulting trust” nad nekretninom.

Sudija je dodao da je ocjena dokaza od strane sudije Višeg suda bila pogrešna jer nije pravilno adresirao brojne poteškoće i nedosljednosti u slučaju gospodina Ngora i čini se da nije uzeo u obzir niti dao težinu iskazima gospođe Wong bez objašnjenja zašto ti dokazi nisu vjerodostojni.

Analizirajući ove tačke, Apelacioni sud je utvrdio da strane nisu razumjele razliku između zakonskog i stvarnog vlasništva u trenutku kupovine nekretnine, što znači da kada su potpisali dokument koji odražava omjer 99 prema jedan, nisu mogli razmišljati o vlasništvu u drugačijem omjeru, iako su znali da će gospodin Ngor platiti veći dio kupovne cijene.

Apelacioni sud je također odbacio argument gospodina Ngora da je 99-postotno vlasništvo gospođe Wong bilo uslovljeno time da je prevari, ocijenivši da je njegovo objašnjenje takozvanog “uslova prevare” bilo nedosljedno i nepouzdano, te da nije potkrijepljeno porukama para koje su korištene kao dokaz.

Sud je istakao da, iako su strane opširno razgovarale o nesigurnosti gospođe Wong i njenom 99-postotnom registriranom udjelu u nekretnini, nijednom nisu spomenule uslov prevare niti nagovijestile da bi gospođa Wong potpuno vlasništvo ili 99 posto nekretnine imala samo ako je gospodin Ngor prevari.

Apelacioni sud je također odbacio tvrdnju gospodina Ngora da su se par prvobitno dogovorio da nekretninu posjeduju ravnopravno prije nego što su prešli na omjer 99 prema jedan, zaključivši da nema dokaza o takvom dogovoru 50-50, već naprotiv, postoje dokazi koji sugerišu da je to “potpuno izmišljeno” od strane gospodina Ngora.

Zaključujući o namjerama obje strane, Apelacioni sud je rekao da gospodin Ngor nije uspio dokazati da nije namjeravao koristiti gospođu Wong svojim finansijskim doprinosima, te da nema mjesta za primjenu pretpostavke o “resulting trust”, jer su dokazi potvrdili da su strane imale opsežne diskusije o tome da nekretnina bude na ime gospođe Wong zbog njene nesigurnosti u vezi, a gospodin Ngor je bio spreman da pokaže – na vlastiti rizik i trošak – da su njeni strahovi neosnovani.

On je više puta isticao da vjeruje gospođi Wong stavljajući nekretninu i drugu imovinu na njeno ime i na njeno raspolaganje, te nijednom nije tvrdio da ima interes u nekretnini iznad svog registrovanog udjela, pa su strane, s druge strane, dogovorile da gospođa Wong posjeduje 99 posto nekretnine, zbog čega je zahtjev gospodina Ngora za “resulting trust” odbijen, a žalba gospođe Wong usvojena.

Apelacioni sud se također nije složio sa ranijom odlukom da je nezakonitost koju je gospodin Ngor razmatrao u aranžmanu 99 prema jedan bila samo potplaćivanje, a ne utaja poreza, ističući da je plan oduvijek bio da gospodin Ngor prenese jedan posto nekretnine na gospođu Wong, a zatim kupi drugu nekretninu bez plaćanja ABSD-a, čime bi izbjegao porez.

Do toga, međutim, nije došlo jer su prekinuli vezu, a presuda navodi da je nezakonita svrha izbjegavanja ABSD-a okrnjila “resulting trust” u trenutku njegovog nastanka, te da bi priznavanje “resulting trust” zapravo značilo odobravanje te namjere, a nije odgovor reći da ABSD zapravo nije izbjegnut ili da strane više neće slijediti tu namjeru.

Ova presuda znači da će gospođa Wong imati pravo na 99 posto prihoda od prodaje stana ako se proda, uz odgovarajuće odbitke poput prekomjernih doprinosa CPF-u.