Pustinjski voz

Najduži voz na svijetu: 20 sati kroz Saharu s brzinom od 30 km/h

Najduži voz na svijetu: 20 sati kroz Saharu s brzinom od 30 km/h

prije 3 sata
Lokomotiva voza "CC 116" u boji plave i žute, praćena drugim lokomotivama i teretnim vagonima, na pruzi u pustinjskom okruženju. U prvom planu desno, leži prtljag, a na lijevoj strani, ispred ograde, grupa ljudi, među kojima je jedan koji se saginje nad nečim.
Podijeli vijest:

Najduža kompozicija na planeti, poznata pod nazivom pustinjski voz, duga je nešto više od dva kilometra i svakodnevno prolazi kroz Saharu trasom dugom oko 700 kilometara. Kreće se prosječnom brzinom od 30 kilometara na sat, a cijelo putovanje traje otprilike 20 sati. Sa više od 200 vagona, ovo je ujedno i najteži voz na svijetu, a pod upravom kompanije Train du Desert prevoziti željeznu rudu od rudarskog naselja Zouérat na sjeverozapadu Mauritanije do obalnog grada Nouadhibou, odakle se sirovina izvozi u Evropu i Aziju.

Pruga je izgrađena 1963. godine, još u kolonijalnom periodu, a danas njome upravlja državna kompanija Société Nationale Industrielle et Minière (SNIM), najveća i najznačajnija firma u Mauritaniji. voz se u pravilu sastoji od tri do četiri lokomotive, jednog putničkog vagona i između 200 i 210 teretnih vagona. Na zapadnoj liniji prema Nouadhibouu svaki teretni vagon može nositi do 84 tone željezne rude.

Putovanje ovim vlakom predstavlja izuzetan doživljaj, jer je rijetko gdje u svijetu dozvoljeno da se putnici, a posebno stranci, ukrcaju na teretni voz i sjede na samom teretu. Lokalno stanovništvo često bira putovanje „drugom klasom“ u teretnim vagonima kako bi izbjeglo gužvu u putničkim dijelovima, i to potpuno besplatno.

Raspored polazaka je poprilično nepredvidiv i može se promijeniti u svakom trenutku. Zainteresirani se obično raspituju kod mještana u Nouadhibouu, ali tačno vrijeme nikad nije poznato sa sigurnošću – voz najčešće kreće u ranim poslijepodnevnim satima, ali valja biti spreman na čekanje. Također, potrebno je mudro odabrati vagon, jer kompozicija može biti duga preko dva kilometra, a stanice su male pa se putnici lako mogu naći nekoliko kilometara od željene destinacije.

Sam put je bučan, prljav i ponekad opasan – temperature danju prelaze 40 stepeni Celzijusa, a tijelo je izloženo stalnoj tutnjavi, škripi i vibracijama. Prašina se lijepi za kosu na vrućem vjetru, a pustinjsko sunce primorava na stalno žmirkanje, stvarajući doživljaj koji nije nimalo ugodan, ali je svakako nezaboravan.

   Tagovi