U pustinjskim predjelima Zapadne Sahare krije se jedno od najvažnijih nalazišta fosfatne rude na svijetu, čiji značaj nadilazi granice poljoprivrede i dopire do energetske i geopolitičke sfere. Ova sirovina se do atlantske obale transportuje najdužom pokretnom trakom na planeti, odakle kreće prema globalnim kupcima.

Prema procjenama Američkog geološkog zavoda, Maroko posjeduje približno 50 milijardi tona fosfatne stijene, što čini oko dvije trećine svjetskih rezervi koje su ukupno procijenjene na 73 milijarde tona. Daleko iza njega slijedi Kina, dok značajne rezerve imaju i Alžir, Tunis, Egipat te Rusija.

Iako su kineske rezerve manje, Kina je najveći proizvođač sa 110 miliona tona godišnje, dok marokanska proizvodnja iznosi 36 miliona tona. Državna kompanija OCP Group, koja posluje više od stotinu godina, dominira globalnim izvozom i čini više od tri posto marokanskog BDP-a.

Fosfor, koji se dobija preradom fosfatne stijene, nezamjenjiv je sastojak u proizvodnji NPK đubriva, uz dušik i kalij. Za razliku od ostalih elemenata, on nema alternativu, čime postaje ključan za poljoprivrednu proizvodnju i sigurnost hrane na globalnom nivou.

Kina posljednjih godina jača saradnju s marokanskim OCP-om kroz ulaganja u zajednička postrojenja za preradu fosfata, proizvodnju đubriva i unapređenje luke. U fokusu je i razvoj lanca proizvodnje litij-željezo-fosfatnih baterija, koje postaju sve popularnije u električnim vozilima zbog nižih troškova.

Na tržištu su ipak prisutne trgovinske barijere. Sjedinjene Države su 2021. uvele carine na uvoz marokanskog fosfata koje su i dalje na snazi, iako su smanjene. Američki poljoprivrednici traže njihovo ukidanje, upozoravajući na nedostatak domaćih resursa i rast cijena đubriva.

U svjetlu sukoba na Bliskom istoku, američka administracija ponovo se okreće Maroku kako bi kompenzirala smanjene isporuke đubriva iz te regije, što dodatno osnažuje geopolitičku važnost fosfata.

Fosfatna ruda u Maroku vadi se iz tri površinska kopa. Najveći je rudnik Khouribga, koji doprinosi s oko 70 posto ukupne proizvodnje, a ruda se cjevovodom dugim preko 200 kilometara transportuje do postrojenja u Jorf Lasfaru ili luke Casablanca. Drugo veliko nalazište je kompleks Gantour, odakle ruda željeznicom stiže do Safija.

Treći rudnik, Boucraa, smješten je u Zapadnoj Sahari i proizvodi približno tri miliona tona godišnje. Do luke Laayoune ruda stiže pokretnom trakom dugom 100 kilometara.

Politički status Zapadne Sahare i dalje je sporan između Maroka i pokreta Front Polisario, koji uz podršku Alžira kontrolira istočni dio teritorije. Maroko upravlja zapadnim dijelom i tvrdi da eksploatacija fosfata koristi lokalnoj ekonomiji, dok Front Polisario osporava to pravo. Nesuglasice su ranije dovele do toga da su pojedini međunarodni kupci obustavljali nabavku fosfata iz tog područja.