Strateški mozgovi poput Henryja Kissingera, potrebni za sklapanje velikih sporazuma, danas nisu prisutni, a nedostaju i lideri s ličnom i političkom hrabrošću za kompromis, kakvu su pokazali Egipćanin Anwar Sadat prilikom potpisivanja mira s Izraelom 1979. godine ili Yitzhak Rabin tokom potpisivanja sporazuma iz Osla s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom između 1993. i 1995. godine.

U Teheranu vlada podijeljeno rukovodstvo, a oružje i možda i najvažnije, moć, nažalost su u pogrešnim rukama. Posljednju riječ o uslovima koje treba prihvatiti nemaju ljudi s kojima SAD pregovara – predsjednik parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf i ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi – pa čak ni vrhovni vođa. Oni koji određuju pravila su generali Korpusa straže islamske revolucije (IRGC) koji kontrolišu rakete i sigurnosne snage zemlje.

U Libanu je izraelski premijer Benjamin Netanyahu pristao da prihvati privremeno primirje i započne pregovore s vladom u Bejrutu tek pod pritiskom. Pritisak je došao od američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je izraelske akcije protiv Hezbollaha vidio kao potkopavanje njegovih napora da okonča rat s Iranom.

Nažalost, taj napor ne čini Trumpa odraslom osobom u prostoriji. Kada je u pitanju Iran, čini se da živi u vlastitom filmu, izmišljajući stvarnost kako bi slijedio scenario u kojem igra ulogu tvrdog i na kraju pobjedničkog heroja, bez obzira na činjenice.

Ovo je inherentno nestabilna situacija, što potvrđuje i haos u Hormuškom tjesnacu tokom proteklog vikenda. Ubrzo nakon što je Araghchi proglasio Hormuz “potpuno otvorenim” sve dok traje primirje u Libanu, sve se počelo raspadati.

Trump je rekao da će američka blokada brodova koji idu u i iz iranskih luka nastaviti. Izvještaj u Wall Street Journalu sugerirao je da SAD također planira proširiti svoju blokadu na međunarodne vode, ukrcavajući se na brodove koji prevoze iransku naftu gdje god se nađu širom svijeta.