Zločin u doba perestrojke
Andrej Čikatilo: Kako je ‘Rostovski Kasapin’ lovio u Sovjetskom Savezu?
Podijeli vijest
Andrej Romanovič Čikatilo, poznat i kao “Rostovski Kasapin”, bio je sovjetski serijski ubica čiji su zločini šokirali javnost u periodu od 1978. do 1990. godine. Uprkos ideološkoj klimi koja je nastojala umanjiti postojanje teških zločina, tvrdeći da su serijska ubistva “zapadni dekadentni fenomen”, Čikatilova serija ubistava postala je simbol mračnog podzemlja u doba perestrojke. Njegov slučaj razotkrio je neefikasnost sovjetskog pravosudnog sistema i otvorio pitanja o psihološkim profilima zločinaca koji su do tada bili zanemareni.
Njegova patologija korijene je vukla iz djetinjstva obilježenog traumom. Odrastao je tokom velike gladi u Ukrajini (Holodomor), a majka mu je pričala jezivu priču da su mu komšije uhvatile i pojele starijeg brata Stepana kako bi preživjeli. Iako postojanje brata nikad nije dokazano, ta priča je u Čikatilu stvorila opsesiju kanibalizmom. Naizgled, on je bio običan učitelj, suprug i otac, što je dodatno otežavalo njegovo otkrivanje. Njegov modus operandi bio je izuzetno brutalan, uključujući sakaćenje i kanibalizam, što je šokiralo čak i iskusne istražitelje.
Početni propusti i pogubljenje nevinog čovjeka
Istraga je bila obilježena katastrofalnim propustima. Najstrašniji se dogodio odmah nakon njegovog prvog ubistva 1978. godine. Za ubistvo devetogodišnje Jelene Zakotnove policija je uhapsila Aleksandra Kravčenka. Pod pritiskom i mučenjem, Kravčenko je priznao zločin te je pogubljen 1983. godine. Čikatilo je tako, zahvaljujući grešci sistema, dobio slobodu da ubija narednih sedam godina, dok je policija vjerovala da je slučaj riješen.
Dodatni problem bio je nedostatak iskustva s profiliranjem. Sovjetska policija nije koristila psihološke profile koji su se razvijali na Zapadu, fokusirajući se isključivo na osuđene kriminalce i mentalno oboljele osobe, dok je Čikatilo, kao “ugledni” član društva, izbjegavao sumnju.
Biološka zagonetka: Fenomen “non-sekretora”
Prekretnica u istrazi mogla se desiti još 1984. godine, kada je Čikatilo bio priveden. Ipak, on je pušten na slobodu zbog rijetkog biološkog fenomena poznatog kao “non-secretor”. Njegova krvna grupa bila je A, ali njegovo tijelo u ostalim tečnostima (spermi i pljuvački) nije izlučivalo iste antigene, već je analiza davala rezultate grupe AB. Sovjetski forenzičari, ne poznajući ovaj fenomen, zaključili su da uzorci sa žrtava ne mogu pripadati Čikatilu i on je pušten, nakon čega je ubio još desetine ljudi.
Tek nakon što je Viktor Burakov, uporni istražitelj, ponovno otvorio slučaj u okviru operacije “Šumski pojas”, istina je počela izlaziti na vidjelo uz pomoć novih metoda nadzora željezničkih stanica.
Uloga Aleksandra Buhanovskog i priznanje
Iako je Burakov vodio istragu, Čikatila je fizički “slomio” psihijatar Aleksandar Buhanovski. Nakon hapšenja u novembru 1990. godine, Čikatilo je ćutao devet dana i istražitelji nisu imali dovoljno dokaza da ga zadrže. Burakov je tada pozvao Buhanovskog, koji je sjeo nasuprot ubice i počeo mu čitati njegov psihološki profil koji je ranije sastavio. Shvativši da ga neko poznaje “iznutra”, Čikatilo se emocionalno slomio, priznao 56 ubistava i počeo detaljno opisivati svoje zločine.
Nasljeđe zla i smrtna kazna
Tokom suđenja, Čikatilo je držan u gvozdenom kavezu kako bi ga zaštitili od linča porodica žrtava, ali i zbog njegovog bizarnog ponašanja – skidao se i urlao, pokušavajući simulirati neuračunljivost. Ipak, proglašen je svjesnim svojih postupaka.
Andrej Čikatilo je osuđen na smrt i pogubljen hicem u potiljak 1994. godine. Njegov slučaj ostavio je dubok trag na rusko društvo, prisilivši policiju da prihvati modernu forenziku i profilisanje. On ostaje zapamćen kao jedan od najozloglašenijih serijskih ubica u istoriji, a njegov slučaj kao vječni podsjetnik na to koliko ideološko sljepilo i birokratske greške mogu biti smrtonosne.
