NYT: Svijet ulazi u novu, smrtonosnu eru sukoba

Oona Hathaway, profesorica prava i političkih nauka na Univerzitetu Yale, u svom osvrtu za New York Times iznosi zabrinjavajuću tvrdnju da svijet ulazi u eru sukoba sa sve većim brojem žrtava.

Podsjećajući na 80. godišnjicu Povelje Ujedinjenih nacija iz 1945. godine, dokumenta kojim su se 51 država obavezale da će buduće generacije spasiti od ratnih stradanja, Hathaway ističe da velike sile od tada nisu međusobno ratovale, niti je ijedna članica UN-a nestala kao rezultat osvajanja.

Međutim, prema njenim riječima, mir koji je vladao decenijama unazad, počeo se raspadati. Ona upozorava da je danas na ivici potpunog kolapsa, što bi imalo katastrofalne posljedice. Prema njenim proračunima, broj smrtnih slučajeva povezanih s ratovima u prekograničnim sukobima, koji je od 1989. do 2014. godine iznosio manje od 15 hiljada godišnje, porastao je na preko 100 hiljada godišnje počevši od 2014. godine. Ona naglašava da bi ovo mogao biti samo početak smrtonosne nove ere sukoba, jer države sve više zanemaruju ograničenja zakonite upotrebe sile.

U periodu od 2004. do 2014. godine, zabilježeno je manje od 160.000 smrtnih slučajeva povezanih s ratovima u sukobima koji su prelazili državne granice. Međutim, u godinama koje su uslijedile, međudržavni sukobi u Ukrajini, Etiopiji i na Bliskom istoku doprinijeli su osmostrukom povećanju broja žrtava.

Hathaway naglašava da se relativni mir posljednjih osam decenija ne smije uzimati zdravo za gotovo. Vijekovima je rat bio savršeno legalan način na koji su države rješavale svoje sporove. Države su mogle jedna drugu prisiliti na sklapanje sporazuma pod prijetnjom oružja, a zatim te iste sporazume provoditi ratom ako bi bili prekršeni. Države koje su pobjeđivale u ratovima imale su zakonsko pravo da zadrže ono što su uzele – zemlju, dobra, ljude. Države su se dizale i padale, uzimale zemlju i gubile je, a ljudi koji su živjeli na teritoriji za koju su se borili trpjeli su posljedice.

Taj sistem legalnog rata počeo je da se završava nakon Prvog svjetskog rata, kada su se 1928. godine države odrekle čina rata potpisivanjem Kellogg-Briand pakta. Ta obaveza je potvrđena 1945. godine u Povelji UN-a, koja je obavezu odricanja od rata stavila u središte novog međunarodnog pravnog poretka. Teritorijalno osvajanje i diplomatija topovnjača, nekada legalni, postali su ilegalni; ekonomske sankcije su zamijenile rat kao glavno sredstvo međunarodnog provođenja zakona; a vođenje rata moglo je biti krivično gonjeno, kao što je to bio slučaj na Nirnberškom i Tokijskom suđenju nakon Drugog svjetskog rata.

“Mir nikada nije bio savršen”, naglašava Hathaway, podsjećajući na neke primjere.

Ona pojašnjava da podaci pokazuju da su smrtni slučajevi povezani s ratovima u sukobima koji prelaze državne granice – uključujući one između država, poput ruskog rata u Ukrajini, i sukobe u kojima se država pridružuje unutrašnjem oružanom sukobu u drugoj državi, poput napada Sjedinjenih Američkih Država na Islamsku državu u Iraku – bili relativno niski od 1990-ih do sredine 2010-ih.

Navodi da je bilo nekoliko izuzetaka, spominjući kao jedan od primjera i rat u Bosni i Hercegovini:

“Godine 1991. preko 20 hiljada ljudi je poginulo kao rezultat iračke invazije na Kuvajt i reakcije međunarodne zajednice. Godine 1992. preko 20 hiljada ljudi je poginulo u Bosni i Hercegovini, a 1999. i 2000. desetine hiljada ljudi je poginulo u ratu između Etiopije i Eritreje. Do porasta broja smrtnih slučajeva došlo je i 2003. godine, kada su Sjedinjene Američke Države pokrenule rat protiv Iraka”.

Međutim, ovaj trend se mijenja početkom 21. stoljeća:

“Početkom 2000-ih, zakonska ograničenja rata počela su se smanjivati. Nakon razornih napada Al-Kaide na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, Sjedinjene Američke Države su počele koristiti silu širom Bliskog istoka protiv onih koje su smatrale terorističkom prijetnjom. Kako bi opravdale nastavak napada i njihovo proširenje na niz terorističkih grupa u onome što će neki kasnije nazvati ‘vječnim ratom’, Sjedinjene Američke Države su se pozvale na novo zakonsko pravo prema Povelji UN-a: da se brane od nedržavnih grupa za koje su rekle da predstavljaju prijetnju”.

Hathaway objašnjava da je do tada među članicama UN-a bilo općeprihvaćeno da se pravo na samoodbranu u povelji odnosi samo na prijetnje koje predstavljaju druge države. Proširivanjem ove tvrdnje na prijetnje koje predstavljaju nedržavne grupe, Sjedinjene Države su otvorile vrata drugim državama da koriste jednostranu silu na međunarodnom nivou pod pravnom krinkom. Tokom sljedeće decenije ili nešto više, sve više vlada je usvojilo ovu teoriju.

Do 2014. godine, posljedice ove promjene počele su se pojavljivati. S porastom Islamske države, Sjedinjene Američke Države su pojačale svoje napore u borbi protiv terorizma širom Bliskog istoka, a mnoge druge nacije su se pridružile borbi. Iste godine, Sjedinjene Američke Države i NATO su zvanično završili borbene operacije u Afganistanu, ali su nastavili pružati značajnu podršku afganistanskim snagama. U posljednjoj deceniji također je došlo do porasta smrtonosnih sukoba u Siriji, Iraku, Etiopiji, Jemenu, Demokratskoj Republici Kongo, Nigeriji, Somaliji, Libiji i Gazi, pri čemu su se u te sukobe uključile i strane države, obično pozivajući se na pravo na samoodbranu. Kao rezultat toga, stotine hiljada ljudi je poginulo.

U međuvremenu, rat između država, koji je pao na nove najniže nivoe nakon 1945. godine, se vratio. Potpuna invazija Rusije na Ukrajinu 2022. godine uzrokovala je smrt desetina hiljada Rusa i Ukrajinaca svake godine. Iste godine, ljudi su ubijeni u sukobima između država u Siriji, Poljskoj, Kirgistanu i Tadžikistanu. 2024. godine izbio je sukob između Irana i Izraela, Afganistana i Pakistana, a Sjedinjene Američke Države i nekoliko savezničkih država upotrijebile su smrtonosnu silu u Jemenu. Posljednjih godina su u porastu i druge vrste sukoba. Rat između Izraela i Gaze, koji je sada u krhkom i nestabilnom prekidu vatre, odnio je više od 72 hiljade života. Desetine hiljada civila ubijeno je u građanskom ratu u Sudanu, koji je značajno eskalirao 2025. godine.

Hathaway upozorava da je sadašnji predsjednik Donald Trump naredio američkoj vojsci da bombarduje Venecuelu, operaciju u kojoj lokalne vlasti tvrde da je ubijeno najmanje 80 ljudi. Ona smatra da taj napad, u kombinaciji s napadima američke vojske na više od 30 navodnih brodova za krijumčarenje droge, pokazuje potpuno zanemarivanje ograničenja rata iz Povelje i oživljavanje principa da jači čini pravo.

“Vojna operacija nije opravdana pravom na samoodbranu. Trgovina drogom nije ‘oružani napad’ na Sjedinjene Američke Države – standard u međunarodnom pravu za pravni čin samoodbrane. Čak i ako je gospodin Maduro nezakonito preuzeo vlast i kriv je za krivično djelo, te činjenice ne stvaraju zakonito opravdanje za upotrebu vojne sile protiv Venecuele. Nenasilna sredstva – ekonomske i diplomatske sankcije – jedini su pravni odgovor prema međunarodnom pravu”, naglašava Hathaway.

Ona upozorava da se odluka o upotrebi vojne sile za rušenje nemilostive vlade neće zaustaviti na Sjedinjenim Američkim Državama, te da se sada može računati na to da će drugi slijediti isti taj primjer.

“Možda još uvijek ima vremena da se zaustavi ova putanja. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, preko 140 država osudilo je invaziju kao ilegalnu, pomažući u sprječavanju onoga što bi vjerovatno bio smrtonosni udarac pravnom poretku. To je ono što je potrebno da bi se očuvao međunarodni pravni sistem kada moćna država krši pravila. Međutim, do sada je samo nekoliko država bilo spremno da se snažno suprotstavi Trumpu. Ako države ne uspiju djelovati zajedno kako bi očuvale zabranu upotrebe sile – temelj poslijeratnog pravnog poretka – danak će biti zabilježen u mnogo većem broju izgubljenih života u sukobima koji više nemaju nikakve zaštitne ograde da ih zaustave”, zaključuje Hathaway.

Tekst se završava usporedbom današnje situacije na geopolitičkom planu s romanom Ernesta Hemingwaya, ‘I sunce se rađa’, gdje lik Mikea Campbella objašnjava kako je bankrotirao: “Postepeno, a onda iznenada”.

“Decenije nesavršenog, ali transformativnog mira koji je Povelja UN-a pomogla stvoriti sada se suočavaju s istom sudbinom. Budući da Sjedinjene Države ne uspijevaju poštovati temeljne principe međunarodnog pravnog sistema koji su nekada zagovarale, već bolesni sistem suočava se s potpunim kolapsom”, zaključuje Hathaway.