Zašto je lobotomija Waltera Freemana ostavila trajan ožiljak na psihijatriji?
Podijeli vijest
Walter Freeman, američki neurolog i psihijatar, ostao je upamćen po svom kontroverznom doprinosu medicini – lobotomiji. Iako je prvobitno zamišljena kao revolucionarni tretman za mentalne bolesti, lobotomija je ubrzo postala sinonim za brutalnost i etičke prekršaje. Freemanova posvećenost popularizaciji ove procedure, često uz minimalnu obuku i u neadekvatnim uslovima, ostavila je trajan ožiljak na istoriji psihijatrije i promijenila način na koji se danas razmišlja o liječenju mentalnih bolesti.
Freeman nije bio izumitelj lobotomije. Portugalski neurolog António Egas Moniz razvio je originalnu tehniku 1930-ih, za koju je 1949. godine dobio Nobelovu nagradu. Monizova metoda uključivala je bušenje rupa u lobanji i uništavanje vlakana koja povezuju frontalni režanj s ostatkom mozga. Freeman je, međutim, preuzeo Monizovu ideju i razvio svoju, znatno bržu i invazivniju tehniku – transorbitalnu lobotomiju.
‘Icepick’ lobotomija
Transorbitalna lobotomija, koju je Freeman popularizirao, izvodila se tako što se instrument sličan šiljku za led (icepick) ubacivao kroz očnu duplju, probijao tanku kost i zatim pomicao kako bi se prekinule veze u frontalnom režnju. Procedura je često izvođena bez anestezije, a Freeman je bio poznat po tome što je lobotomije izvodio brzo i efikasno, ponekad i po nekoliko pacijenata dnevno. Njegova motivacija, kako je tvrdio, bila je da učini liječenje mentalnih bolesti dostupnijim i pristupačnijim.
Freeman je putovao širom Sjedinjenih Država, demonstrirajući svoju tehniku u mentalnim institucijama. Njegova predavanja su bila kombinacija medicinske prezentacije i performansa, što je privlačilo pažnju medija i javnosti. Iako je tvrdio da lobotomija može pomoći pacijentima s teškim mentalnim bolestima, kritičari su isticali nedostatak naučnih dokaza koji bi podržali njegove tvrdnje, kao i ozbiljne nuspojave procedure.
Posljedice i žrtve
Posljedice lobotomije su bile često razorne. Mnogi pacijenti su postali apatični, izgubili su sposobnost samostalnog funkcionisanja i razvili su ozbiljne kognitivne deficite. Neki su umrli direktno od posljedica procedure. Jedna od najpoznatijih žrtava Freemanove lobotomije bila je Rosemary Kennedy, sestra budućeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja. Nakon lobotomije, Rosemary je ostala trajno onesposobljena i provela je veći dio svog života u instituciji.
Slučaj Rosemary Kennedy, kao i mnogi drugi, doprinio je rastućoj kritici lobotomije. Javnost je postala svjesna rizika i etičkih problema povezanih s ovom procedurom. Medicinska zajednica je također počela preispitivati efikasnost i opravdanost lobotomije, posebno s pojavom novih psihofarmaka 1950-ih godina.
Pad popularnosti
S razvojem efikasnijih i manje invazivnih metoda liječenja mentalnih bolesti, kao što su antipsihotici i antidepresivi, popularnost lobotomije je opala. Do 1970-ih, lobotomija je praktično napuštena u većini zemalja. Walter Freeman je nastavio promovirati lobotomiju do kraja svog života, ali je izgubio kredibilitet u medicinskoj zajednici.
Iako se lobotomija danas smatra zastarjelom i etički neprihvatljivom procedurom, njena istorija ostaje važna lekcija o opasnostima nekritičkog prihvatanja medicinskih inovacija i potrebi za strogim naučnim dokazima prije primjene novih tretmana. Slučaj Waltera Freemana i lobotomije podsjeća nas na važnost etičkog razmatranja i zaštite pacijenata u medicinskoj praksi.
Naslijeđe kontroverze
Naslijeđe lobotomije je kompleksno i kontroverzno. S jedne strane, lobotomija je predstavljala očajnički pokušaj da se pomogne pacijentima s teškim mentalnim bolestima u vrijeme kada su druge opcije bile ograničene. S druge strane, lobotomija je simbol medicinske arogancije i zanemarivanja ljudskih prava. Iako je lobotomija napuštena, njena istorija je podsjetnik na važnost kontinuiranog preispitivanja medicinskih praksi i potrebe za etičkim standardima u liječenju mentalnih bolesti. Walter Freeman, sa svojom kontroverznom tehnikom i nepopustljivom vjerom u lobotomiju, ostaje centralna figura u ovoj priči, čije posljedice i danas odjekuju u psihijatriji.
