Kako je čovjek bez pamćenja otkrio tajne našeg mozga? Nevjerovatna priča o Henryju Molaisonu
Podijeli vijest
Trajna amnezija
Henry Gustav Molaison, poznat u medicinskim krugovima kao pacijent H.M., postao je jedan od najpoznatijih slučajeva u historiji neuroznanosti. Nakon eksperimentalne operacije mozga 1953. godine, kada mu je bilo 27 godina, Henry je izgubio sposobnost formiranja novih sjećanja. Neurokirurg William Beecher Scoville izveo je bilateralnu medijalnu temporalnu lobektomiju, uklanjajući velike dijelove hipokampusa, parahipokampalnog korteksa i amigdale u pokušaju da izlječi Henryjeve teške epileptičke napade.
Operacija je djelimično uspjela u smanjenju napada, ali uz katastrofalnu cijenu – Henry je ostao zarobljen u sadašnjosti, nesposoban da formira nova dugoročna sjećanja. Svaki dan bio je potpuno novo iskustvo, a ljude koje je upoznao nakon operacije nikada nije mogao zapamtiti. Iako je zadržao sjećanja iz djetinjstva i ranog odraslog doba, njegov svijet se zaustavio u trenutku prije operacije.
Naučno otkriće
Kroz decenije intenzivnog istraživanja sa psihologinjom Dr. Brendom Milner sa McGill Univerziteta, Henryjev slučaj revolucionirao je naše razumijevanje ljudskog pamćenja. Istraživanja su otkrila da postoje različiti sistemi pamćenja u mozgu. Henry je mogao poboljšati svoje performance u motoričkim zadacima (kao što je crtanje u ogledalu) iako se nije sjećao da je ikada radio te zadatke prije.
Ovo je dokazalo postojanje više memorijskih sistema – eksplicitno pamćenje (sjećanja koja možemo svjesno prizvati) i implicitno pamćenje (nesvjesno učenje vještina). Henry je izgubio eksplicitno pamćenje, ali je zadržao implicitno. Njegov slučaj je prvi put jasno pokazao da je hipokampus kritičan za formiranje novih dugoročnih sjećanja, ali ne i za skladištenje starih sjećanja ili učenje novih vještina.
Život u sadašnjosti
Henry je proveo 55 godina svog života u stanju trajne amnezije. Svaki dan se budio bez sjećanja na prethodni dan. Istraživači koji su ga posjećivali decenijama morali su se svaki put ponovo predstavljati. Ipak, Henry je pokazivao iznenađujuću emocionalnu dubinu – mogao je zadržati emocionalni ton susreta iako se nije sjećao detalja.
U jednom eksperimentu, istraživač se rukovao sa Henryjem dok je u ruci držao šticu koja je ubodla Henryja u dlan. Sljedeći put kada se istraživač pojavio, Henry je odbio rukovanje, iako nije mogao objasniti zašto. Ovo je pokazalo da emocionalna sjećanja mogu postojati nezavisno od svjesnih sjećanja.
Naslijeđe pacijenta H.M.
Nakon Henryjeve smrti 2. decembra 2008. godine, njegov mozak je pažljivo sačuvan za buduća istraživanja. Neuroznanstvenica Dr. Jacopo Annese sa Univerziteta u San Diegu provela je histološku analizu mozga, sekući ga na 2.401 tanki presjek i digitalizirajući svaki komad.
Ova detaljna analiza otkrila je da je originalna operacija bila manje opsežna nego što se prvobitno vjerovalo – Scoville je možda nenamjerno precijenio količinu uklonjenog tkiva. Ipak, oštećenje je bilo dovoljno ozbiljno da uzrokuje tešku amneziju. Henryjev slučaj i danas utječe na neuroznanost, pružajući temeljno razumijevanje o organizaciji ljudskog pamćenja i inspirirajući nove generacije istraživača.
Etička pitanja
Henryjev slučaj podigao je važna etička pitanja o istraživanju ljudskog mozga. Iako je dao informirani pristanak za originalnu operaciju, njegova kasnija nesposobnost da formira nova sjećanja dovela je u pitanje prirodu trajnog pristanka. Istraživači su morali razviti posebne protokole kako bi osigurali da Henryjeva učešća u studijama budu etična i poštuju njegovu ličnost.
Unatoč svojoj teškoj nesposobnosti, Henry je ostao ljubazan, kooperativan čovjek koji je duboko razumio svoju situaciju. Često je izjavljivao da ima osjećaj da se stalno budi iz sna, uvijek pokušavajući shvatiti gdje se nalazi i šta se događa. Njegov život i doprinos nauci podsjećaju nas na kompleksnost ljudskog iskustva i važnost svakog pojedinca u otkrivanju tajni ljudskog uma.
