Šta ljudi najviše žale pred smrt: Uvidi medicinske sestre pored 1000 samrtnika

Suzanne O’Brien stekla je jedinstven uvid u psihu ljudi na samrti. Kao medicinska sestra za umiruće, bila je uz postelju više od 1.000 ljudi širom svijeta u njihovim posljednjim trenucima – od Sjedinjenih Država do Tajlanda i Zimbabvea. Njena misija, koja traje više od dvije decenije, jeste pružanje emocionalne i fizičke podrške onima na kraju života, pomažući im da procesuiraju vlastitu tugu.

Nedavno objavljena knjiga O’Brienove, “The Good Death” (Dobra Smrt), ima za cilj normalizaciju realnosti umiranja i potrebe za planiranjem kraja života. Knjiga takođe prenosi bisere mudrosti njenih pacijenata, ističući zajedničke teme koje se pojavljuju kod ljudi pred smrt – mnogi od njih doživljavaju “duhovne ‘aha’ trenutke” o svojim životima, iz kojih svi možemo nešto naučiti, kaže ona.

Počeli su pričati o istim stvarima. Jer na kraju života, nije važno ko ste ili koliko novca imate. Ništa od toga se nije pojavljivalo. Sve se svodilo na ono što su naučili, zbog čega su žalili, šta nisu uradili i čega su se previše plašili da urade.

U intervjuu za Fortune, O’Brien detaljnije govori o tri značajna kajanja koja su njeni pacijenti izražavali na kraju života – i kako su ta otkrića oblikovala način na koji ona vodi svoj život.

1. Nisam živio/živjela svoju svrhu.

Na kraju života, mnogi ljudi dijele ono što nisu uradili, a znali su da su oduvijek željeli, kaže O’Brien.

Svi smo ovdje s nekom svrhom i svi imamo darove, a kada ih ne dijelimo i ne djelujemo u skladu s njima, tada dolazi do ogromnog kajanja.

Ona objašnjava da nas strah od “uronjavanja u nepoznato” ili isprobavanja nečeg novog često sprječava. Kada shvatimo da je naše vrijeme sveto i ograničeno, manje se plašimo poduzeti korake ka onome što nas uzbuđuje.

Jedna od stvari koje ne znamo je koliko dana imamo. Kada dobijete taj osjećaj, ili imate nešto što želite uraditi, ne dozvolite svom egu, dijelu vas koji se boji, da to ugasi.

Ovo ne znači da ljudi moraju upasti u egzistencijalnu krizu oko svoje svrhe. Dovoljno je razmisliti o neostvarenom cilju i praviti postepene promjene u tom smjeru.

Da radite jednu stvar svaki dan ka usklađenom cilju koji želite ostvariti, za mjesec dana biste imali 30 stvari urađenih.

2. Nisam dopustio/dopustila da budem voljen/voljena u potpunosti, i nisam volio/voljela druge bezuslovno.

Mnogi ljudi na kraju života žale što nisu bili dovoljno ranjivi da dopuste sebi da budu voljeni i da daju ljubav. Često dijele da nisu mogli dostići nivo oproštaja prema nekome drugom ili prema sebi, kaže O’Brien. Bitno je pružiti sebi milost, znati kada preuzeti odgovornost i osloboditi se krivice, dodaje ona. O’Brien ohrabruje pacijente da vizualiziraju vrijeme kojeg se teško oslobađaju i zapitaju se jesu li uradili najbolje što su mogli u tom trenutku s informacijama i resursima koje su imali.

Kada nosite teret sa sobom, on vas drži zaglavljenim. Imamo stvari koje nam se dešavaju, i ako ih ne možemo riješiti, ako se držimo ljutnje ili ogorčenosti, ili ako mislimo da će nešto kroz šta smo prošli diktirati ostatak naših života, oproštaj je transformacijski alat.

Pronalaženje načina za rješavanje emocionalnih problema i poteškoća u odnosima tokom života može pomoći ljudima da izgrade autentičnije veze, kaže O’Brien.

Nemojte čekati kraj života da pronađete milost za sebe.

Umjesto toga, fokusirajte se na lekcije koje je kajanje donijelo. Terapija i svjesnost (mindfulness) su uobičajeni alati za rad na ogorčenosti i izgradnju dubljih veza.

3. Nisam cijenio/cijenila sadašnji trenutak.

Ljudi na samrtnoj postelji prepoznaju konačnost života i, ponekad po prvi put, male darove koje on donosi, a koji često prolaze neprimijećeno.

Istraživači su proučavali ovo prepoznavanje i spominju ga u nauci o svjesnosti i čuđenju (awe), koja pokazuje da cijenjenje sadašnjeg trenutka i svjesnost okoline mogu smiriti um i tijelo.

Radi se o tome da ne propuštate trenutke koji su tu svaki dan, trenutke radosti i zahvalnosti… pjev ptica napolju, šetnja parkom, ili mogućnost boravka u ovom nevjerovatnom gradu koji je tako energičan.

Ova znatiželja i prisutnost mogu pomoći ljudima da žive autentičnije i da se prepuste iskustvima koja im donose radost.

Potpuno sam promijenila svoj život kada sam počela raditi na njegovom kraju. Naš um nas drži zaglavljenim. To je kao naš vlastiti mali zatvor ako mu to dozvolimo, zaključuje O’Brien.