Zemlja ima šest kontinenata, tvrde naučnici

Učili su nas da Zemlja ima sedam kontinenata sa jasno definisanim granicama, uglavnom određenim okeanima i tektonskim pločama, a u slučaju Evrope i Azije, historijski. Međutim, najnovije istraživanje objavljeno u renomiranom geološkom časopisu , otkriva da u najmanje jednom slučaju stvari nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled.

Evropa i Sjeverna Amerika i dalje povezane

Prema novom istraživanju naučnika sa University of Derby, Evropa i Sjeverna Amerika još uvijek nisu u potpunosti geološki razdvojene, iako se decenijama vjerovalo da se to dogodilo prije više od 50 miliona godina.

Istraživanje, koje je vodio geolog Jordan Phethean sa University of Derby, sprovedeno je u sjevernom Atlantiku i području Srednjoatlantskog hrpta, gdje se evroazijska i sjevernoamerička tektonska ploča razmiču. “Sjevernoamerička i evroazijska tektonska ploča zapravo se još nisu u potpunosti razdvojile, kako se uobičajeno smatra da se dogodilo prije 52 miliona godina”, izjavio je Phethean.

Većina udžbenika opisuje Srednjoatlantski hrbat kao ožiljak davnog raspada kontinenta, nakon čega se između ploča formirao okean. Međutim, Phethean i njegov tim tvrde da taj proces još uvijek nije završen. Prema njihovom tumačenju, ploče su i dalje povezane na načine koji su geološki značajni.

Island kao ključna tačka

Island igra ključnu ulogu u ovoj priči. Ostrvo se nalazi tačno na sredini Srednjoatlantskog hrpta i dugo se smatralo dokazom da su se ploče razdvojile, a magma iz dubine Zemlje ispunila nastalu pukotinu. Međutim, nova studija nudi drugačije objašnjenje.

Naučnici uključeni u novo istraživanje vide Island i obližnji Grenlandsko-Islandsko-Farski hrbat (GIFR) ne samo kao vulkanske strukture, već kao dijelove šire cjeline koja sadrži fragmente kontinentalne kore povezane i sa Evropom i sa Sjevernom Amerikom. Za takvo okruženje predlažu novi naziv – “razlomljena okeanska magmatska visoravan” (Rifted Oceanic Magmatic Plateau, ROMP).

“Poenta nije u tome da će se kontinenti ponovo spojiti, nego da granica među njima nije jednostavna linija razdvajanja kroz okean”, objašnjava Phethean.

Svoje otkriće je opisao slikovitom usporedbom s geološkim ekvivalentom pronalaska Atlantide, jer su, kako kaže, otkrili “fragmente izgubljenog kontinenta potopljene ispod mora i prekrivene kilometrima tankih slojeva lave”.

Sličan obrazac prisutan i na drugim mjestima

Kako bi dokazali da ovakvi “nedovršeni raspadi” nisu izuzetak, naučnici su analizirali i područje Davisovog prolaza, plitkog morskog područja između Kanade i Grenlanda koje povezuje Labradorsko more i Baffinov zaliv.

U ranijim radovima, na koje se poziva i ova studija, Phetheanov tim je opisao postojanje skrivenog “proto-mikrokontinenta” ispod Davisovog prolaza. Mikrokontinent je dio kontinentalne kore koji se tokom razdvajanja počeo odvajati, ali je završio izolovan i okružen okeanskom korom. Proto-mikrokontinent predstavlja još raniju fazu tog procesa – on je započeo sa odvajanjem, ali se nikada u potpunosti nije oslobodio.

To je važno jer sjeverozapadni Atlantik nije nastao jednim glatkim pokretom. Rastezanje kore započelo je još u kasnom trijasu, prije oko 223 miliona godina. Uslijedila su duga razdoblja istezanja i slijeganja, a potom i širenje okeanskog dna u Labradorskom moru. Prije nekih 58.9 miliona godina širenje se proširilo i na Baffinov zaliv.

Davisov prolaz se ističe jer ne izgleda kao tipična okeanska kora. Na pojedinim mjestima debljina kore doseže 30-ak kilometara, dok je prava okeanska kora znatno tanja. Već godinama se raspravlja da li je ta debljina posljedica snažnog vulkanizma ili pak ostataka kontinentalne kore pomiješane s magmom. Nova analiza ide u prilog drugom objašnjenju.

Kako su naučnici došli do zaključka

Kako bi rekonstruisali geološku prošlost regije, istraživači su kombinovali više vrsta podataka. Ključnu ulogu imala su gravitacijska mjerenja, jer gušće stijene stvaraju nešto jače gravitacijsko polje.

“Filtrirali smo podatke kako bismo istakli strukture veličine granica ploča. Uklonili smo kratke valne dužine ispod 50 kilometara i vrlo duge iznad 100 kilometara, čime smo odvojili plitki šum morskog dna i duboke signale plašta od uzoraka vezanih uz hrptove i rasjedne zone”, objasnio je Phethean.

Budući da gravitacija sama po sebi ne omogućava datiranje događaja, naučnici su pokušali utvrditi kada su pojedini rasjedi prestali biti aktivni pomoću podataka iz bušotina i seizmičkih profila uz zapadnu obalu Grenlanda.

Rezultati su pokazali da u Davisovom prolazu nema tragova izumrlih srednjeokeanskih hrptova, ali i da postoji blok debele kore, debljine između 19 i 24 kilometra, okružen tanjim zonama. Prema autorima studije, taj je obrazac lakše objasniti rastegnutom kontinentalnom korom nego isključivo vulkanskim naslagama.

“Zaglavljeno” razdvajanje

Studija također predlaže složeniju istoriju transformnih rasjeda u regiji.

Prema novoj rekonstrukciji tima, veliki pomaci započeli su prije oko 120 miliona godina, širenje okeanskog dna u Labradorskom moru prije oko 61 milion godina, a u Baffinovu zalivu nekoliko miliona godina kasnije. Do potpunog raspada u Davisovu prolazu, međutim, nikada nije došlo.

“Lomljenje i stvaranje mikrokontinenata trajni su procesi”, ističe Phethean, dodajući da razumijevanje takvih prijelaznih stanja pomaže naučnicima ne samo u rekonstrukciji prošlosti, nego i u predviđanju dugoročnih promjena na Zemlji.

Zašto je ovo važno?

Ako se ova interpretacija potvrdi, mogla bi promijeniti način na koji naučnici definišu granice kontinenata u područjima u kojima se oni još uvijek razmiču. To bi moglo poboljšati modele gibanja ploča koji se koriste u proučavanju drevnih okeana i klime, ali i u procjenama seizmičkog rizika uz stare kontinentalne rubove.

Osim toga, kontinentalna i vulkanska kora često su povezane s različitim mineralnim resursima, pa preciznije kartiranje ostataka kontinentalnog materijala ispod okeana može imati i praktične implikacije za buduća geološka istraživanja.

Naučnici najavljuju da u sljedećim koracima planiraju detaljnije analize islandskih vulkanskih stijena, računalno simuliranje i stvaranje dodatnih tektonskih modela kako bi provjerili kriju li se doista ispod slojeva lave ostaci nekadašnjeg kontinenta.