Priča o čovjeku koji nikada ništa nije mogao zaboraviti
Podijeli vijest
Slijepi sastanak
Godine 1920. mladi novinar sovjetskih novina sjeo je u ured poznatog neuropsihologa Aleksandra Lurije i požalio se na svoju ‘preodličnu’ memoriju. Solomon Šereševski, skromni novinar, nije mogao razumjeti zašto drugi ljudi ne mogu zapamtiti sve što čuju i vide. Tog dana započela je jedna od najnevjerovatnijih naučnih priča u historiji psihologije – tridesetogodišnje istraživanje čovjeka čiji su se mentalni kapaciteti činili natprirodnim.
Lurija je bio skeptičan na početku, ali je već prvi test doveo do šokantnog otkrića. Dao je Šereševskom listu sa 50 nasumičnih brojeva, formula i riječi, očekujući da će zapamtiti možda 10-15 stavki. Solomon je bez greške ponovio cijelu listu – ne samo naprijed, već i unazad. Nakon što je Lurija sakrio listu na četiri dana, Šereševski je ponovno savršeno reproducirao svaki broj, svaku riječ, svaki znak. Bio je to početak jedne od najdužih i najdetaljnijih studija slučaja u historiji neuropsihologije.
Sinestezija i memorija
Šereševskijeva neverovatna memorija nije bila rezultat natprirodnih sposobnosti, već ekstremnog oblika sinestezije – stanja u kojem se osjetila prepliću. Za Solomona, svaki zvuk, broj ili riječ imali su svoju boju, teksturu, okus i emociju. Broj 7 bio je čovjek sa brkovima, broj 1 ponosni mladić, a broj 8 debela žena. Kada bi čuo riječ ‘zelena’, osjećao je kiselo zelenu jabuku na jeziku, a riječ ‘crvena’ donosila je osjećaj toplog plamena na licu.
Njegova memorija funkcionisala je poput beskonačne filmske trake. Svaki događaj, svaki razgovor, svaki detalj zapisivao se u njegovom umu sa svim senzornim karakteristikama. Kada je trebao nešto zapamtiti, jednostavno bi ‘postavio’ informaciju na mentalnu mapu – često koristeći specijalno dizajnirane mentalne špijune duž zamišljene ulice. Zbog ovakvog načina pamćenja, Šereševski je imao ogromne poteškoće sa zaboravljanjem – svaki neugodan događaj, svaka tužna riječ ostajala je vječno prisutna u njegovoj svijesti, što je često bilo izvor patnje.
Mentalne fotografije
Lurijini eksperimenti otkrili su da Šereševski može zapamtiti praktično neograničene količine informacija. U jednom testu, dao mu je matricu od 50 složenih matematičkih formula – Solomon ih je pregledao nekoliko minuta, a zatim savršeno reproducirao, uključujući sve simbole i rasporede. Šest mjeseci kasnije, bez ikakvog ponavljanja, ponovo je savršeno napisao sve formule.
Još nevjerovatnije bilo je njegovo pamćenje besmislenih slogova. Lurija mu je dao nizove kao što su ‘ma’, ‘va’, ‘na’, ‘sa’ – kombinacije koje normalno ljudsko pamćenje brzo zaboravi. Šereševski ih je ne samo zapamtio, već ih je mogao reproducirati i nakon 15 godina. Njegova memorija nije pokazivala klasičnu krivulju zaborava – informacije su ostajale jednako žive i dostupne bez obzira na proteklo vrijeme.
Cijena savršenstva
Iako se njegova sposobnost činila kao dar, u stvarnosti je bila i prokletstvo. Šereševski je imao ogromne poteškoće u svakodnevnom životu. Čitanje knjiga bilo mu je mučno jer bi svaka rečenica izazivala bujicu senzornih asocijacija koje bi ga odvlačile od glavne priče. Razumijevanje apstraktnih pojmova bilo mu je gotovo nemoguće – svaka metafora, svaki simbol izazivao bi konkretne senzorne slike koje su ometale suštinsko razumijevanje.
Najteži izazov bila je nemogućnost zaboravljanja. Svaki neugodan trenutak, svaka uvredljiva riječ ostajala je trajno urezana u njegov um. Razvio je posebne tehnike ‘brisanja’ nepoželjnih memorija tako što bi mentalno zamislio da ih prekriva crna ploča ili da ih spaljuje – ali čak i tada, ponekad bi se slike ponovo pojavljivale. Ova nesposobnost zaboravljanja činila ga je emocionalno ranjivim i otežavala mu je formiranje normalnih društvenih odnosa.
Naučno naslijeđe
Slucaj Šereševskog revolucionirao je razumijevanje ljudske memorije i sinestezije. Lurijina knjiga ‘Uma mnemonista’ postala je klasik u psihologiji, pružajući uvid u mehanizme pamćenja koji su prethodno bili nezamislivi. Moderna istraživanja sinestezije koriste Šereševskog kao referentnu tačku za razumijevanje ekstremnih formi ovog fenomena.
Danas znamo da Šereševskijeve sposobnosti nisu bile ‘natprirodne’ već rezultat neuroloških razlika u njegovom mozgu. Funkcionalna magnetna rezonanca pokazala bi vjerovatno pojačane veze između senzornih područja mozga. Njegov slučaj dokazuje koliko su neiskorišteni kapaciteti ljudskog mozga i kako neurološke razlike mogu proizvesti sposobnosti koje se čine nadljudskim. Solomon Šereševski umro je 1958. godine, ostavljajući za sobom najpotpuniju dokumentaciju o ljudskoj memoriji ikada zabilježenu – živući dokaz da granice ljudskog uma još uvijek nisu u potpunosti istražene.
