Kuće u Sardiniji za 1 euro zbog nestanka stanovništva

Sardinija, jedan od najljepših otoka na svijetu, suočava se s ozbiljnim demografskim padom — sve je manje lokalnog stanovništva, a sela polako nestaju. Dok turista ne nedostaje, broj stanovnika otoka spao je na 1,57 miliona s 1,64 miliona prije tri decenije, a gotovo polovina živi u dva najveća grada.

Glavni uzrok je drastično nizak natalitet. Sa prosjekom od samo 0,91 djeteta po ženi, Sardinija ima najnižu stopu fertiliteta u Italiji, koja je i sama među najnižima u Evropskoj uniji. Za stabilnu populaciju potrebno je 2,1 dijete po ženi. Visoka nezaposlenost i potraga za boljim mogućnostima u drugim regijama dodatno prazne sela.

“Posljednje dijete ovdje je rođeno prije 10 godina”, izjavila je Maria Anna Camedda, načelnica Baradilija, najmanjeg sela na otoku sa samo 76 stanovnika. Mjesto je uredno i njeguje duh zajedništva, ali život u njemu odavno je tih i miran.

Kuće za 1 euro i novčani poticaji

Kako bi spriječile da njihova sela postanu gradovi duhova, vlasti Sardinije pokrenule su brojne inicijative. Parovi koji se presele u mjesta s manje od 3.000 stanovnika mogu dobiti do 15.000 eura za kupovinu ili obnovu kuće, te dodatnih 20.000 eura za pokretanje posla.

Osigurana je i mjesečna potpora — 600 eura za prvo dijete i 400 eura za svako sljedeće do pete godine života. Najpoznatija je ponuda općine Ollolai, gdje se kuće prodaju za samo 1 euro.

Ipak, unatoč svim poticajima, migranti uglavnom zaobilaze otok. Stranci čine tek 3,3 posto populacije Sardinije, dok je italijanski prosjek gotovo tri puta veći.

Talijanska vlada, suočena s “demografskom zimom”, odobrila je dolazak 500.000 stranih radnika u naredne tri godine, ali male zajednice poput Baradilija ostaju bez mladih. Osnovna škola zatvorena je prije više od 30 godina, a djeca sada putuju svakog jutra autobusom do udaljenih sela. Najbliža bolnica i srednja škola nalaze se više od 30 kilometara dalje.

Novi život u starim selima

Uprkos teškoj situaciji, pojedinci iz drugih zemalja odlučuju započeti novi život u središtu Sardinije. Španski fotograf Ivo Rovira i njegova supruga Ana Ponce slučajno su otkrili selo Armungia i odlučili ostati.

“Parkirao sam auto i otišao u šetnju. Vidio sam kuću na prodaju i deset dana kasnije uplatio polog”, prisjeća se Rovira. “Danas vodimo restoran i osjećamo se kao pravi Armungijci.”

Australka Bianca Fontana, talijanskog porijekla, nakon pandemije se preselila u selo Nulvi s oko 2.500 stanovnika. Kupila je kuću u roku od dvije sedmice i svoj novi život dokumentuje na YouTubeu, prikazujući obnovu doma i prilagodbu otočkom životu.

Marcello Contu, rođeni Sardinac, vratio se nakon godina provedenih u inostranstvu i pokrenuo proizvodnju veganskih sireva u selu Bidonì.

“Geografska izolacija i nedostatak usluga su izazov, ali ovdje postoji ono što veliki gradovi više nemaju — vrijeme, prostor, autentični odnosi i povezanost s prirodom”, kaže on.

Stvarnost iza simbolične cijene

Ollolai je postao poznat po projektu “Kuća za 1 euro”, pokrenutom 2016. godine. Iako je interes pokazalo čak 100.000 ljudi, samo je mali broj stranaca uspio dobiti nekretninu.

Profesorica urbanizma Anna Maria Colavitti s Univerziteta u Cagliariju upozorava da ove inicijative same po sebi nisu dovoljne. Neki novi vlasnici, suočeni s visokim troškovima obnove, odustaju i prodaju kuće po istoj simboličnoj cijeni.

Načelnik Ollolaija, Francesco Columbu, i dalje vjeruje u opstanak sela:

“Ollolai neće tako lako umrijeti. Naša sela su preživjela i kugu u 17. stoljeću. Imamo bolji kvalitet života i nalazimo se na sat vremena od najljepših plaža na svijetu. Lijepe stvari nikada neće umrijeti.”