Dugogodišnji argumenti zagovornika intervencije na Zapadu, da dugoročni troškovi političkog poretka u Iranu nadmašuju rizike nasilne promjene režima, dobili su novi zamah prošlog mjeseca. Nakon krvavog gušenja protesta u januaru i opsežnog medijskog izvještavanja o iranskoj opoziciji, ‘moralna barijera’ za intervenciju značajno je snižena.

Intervencija SAD-a i Izraela uslijedila je ubrzo nakon toga, a predsjednik Donald Trump i premijer Benjamin Netanyahu pozivali su Irance da se ‘pobune’. Atentati na ajatolaha Ali Khameneija i druge visoke iranske zvaničnike proslavljeni su kao veliko postignuće.

Promjena režima koja može poći po zlu

Pretpostavka da će uklanjanje centralne ličnosti dovesti do kratkog i odlučujućeg prekida, praćenog glatkom tranzicijom, daleko je od sigurnosti. Širi Bliski istok ima tri nedavna primjera zašto vanjska intervencija vjerovatno neće rezultirati stabilnošću. Afganistan, Irak i Libija pokazuju da vanjske vojne operacije ne prati brza stabilizacija, već haos.

Afganistan je doživio promjenu režima 2001. nakon invazije SAD-a, što je pokrenulo dvije decenije borbi i napada na civile. Irak je nakon invazije 2003. godine vidio razne pobune i građanski rat, a Libija se urušila nakon intervencije predvođene NATO-om 2011. godine. Nijedna od ovih zemalja nije povratila nivo stabilnosti iz prije intervencije.

Mogućnost neočekivanog ishoda

Režim u Iranu se na mnogo načina razlikuje od onih koji su se srušili u pomenutim zemljama. Atentat na vođu Khameneija može imati dubok uticaj koji neće rezultirati kolapsom države. Unutar simboličkog univerzuma šiitskog islama, kojem pripada većina Iranaca, Khameneijeva smrt može se protumačiti kao ispunjenje mučeničkog scenarija.

Ovakvo mučeničko uokviravanje ima potencijal da okupi značajan dio stanovništva, uključujući i one koji su prethodno bili kritični prema vodstvu, oko narativa o nacionalnoj odbrani. Transformacijom palog vođe u mučenika ‘strane agresije’, država može pokrenuti talas nacionalnog kohezije i duboko usađene ogorčenosti prema vanjskoj intervenciji.

Ključno pitanje za Iran sada je da li se administrativna kohezija i teritorijalni integritet mogu sačuvati. Ovo prvenstveno zavisi od opstanka ‘duboke države’ – otporne civilne birokratije i tehnokratske klase koja upravlja fiskalnim i osnovnim službama zemlje. Ako centralna banka, ministarstva i regionalni guvernorati nastave funkcionisati uprkos vakuumu u vodstvu, država bi mogla izbjeći totalnu ‘atomizaciju’.

Rizici od dugotrajne nestabilnosti

Ako institucionalni kontinuitet izostane ili se vojska i IRGC počnu takmičiti, rizik od fragmentacije i trajnog sukoba bi se povećao. U ovom scenariju, nasilni prekid koji neki danas zagovaraju mogao bi označiti početak strukturno usađenog ciklusa nesigurnosti.

Dva faktora mogu oblikovati takav ishod. Prvi je ‘izdubljivanje’ srednje klase decenijama zapadnih sankcija, što je uništilo društvenu grupu koja tradicionalno služi kao stabilizator tokom političkih tranzicija. Drugi je društvena fragmentacija, s obzirom da Iran posjeduje veći nivo etničke i jezičke raznolikosti od prosjeka bliskoistočne zemlje.

U najgorem scenariju, unutrašnji nemiri vjerovatno će pratiti linije postojećih pritužbi. U pograničnim područjima, dugotrajne pobune među Balučima, Kurdima i Arapima mogle bi eskalirati u separatističke sukobe. U velikim metropolitanskim centrima, kolaps jedinstvenog sigurnosnog lanca mogao bi dovesti do lokaliziranih prevrata.

Iako smrt ajatolaha Khameneija označava simbolični kraj jedne ere, historija sugerira da je ‘očekivana vrijednost’ takvog nasilnog prekida često put hronične nestabilnosti i institucionalne erozije, a ne obnove. Za narod Irana, ‘gorak kraj’ režima možda neće biti posljednji čin njihove patnje, već uvodno poglavlje nove, strukturno usađene ere ‘beskrajne gorčine’.