Indonezija razmatra kontroverzni potez zabrane pristupa društvenim mrežama za osobe mlađe od 16 godina, što izaziva raspravu o efikasnosti takve zaštite djece u digitalnom dobu. Bimantoro Kushari Pramono, predavač interakcije čovjek-računar na Univerzitetu u Indoneziji, ističe da su platforme sistemski dizajnirane da što duže zadrže korisnike, a njihov poslovni model baziran na “ekonomiji pažnje” koristi algoritme za prikazivanje najprivlačnijeg sadržaja.

“Problem je u tome što država u osnovi nema pristup tim algoritmima jer su oni vlasnička poslovna dobra kompanija. Kao rezultat toga, sposobnost vlade da kontroliše kako ti algoritmi funkcionišu je zapravo vrlo ograničena”, rekao je Bimantoro za CNA. U takvoj situaciji, najrealističnija politička opcija za državu je kontrola pristupa korisnika, a ne samog algoritma, te se dobna ograničenja mogu posmatrati kao pokušaj da se smanji izloženost djece sistemima koji su namjerno dizajnirani da budu visoko zarazni.

Dizajnerske intervencije i mehanizmi provjere

Ekspertkinja Ika također je ukazala na mogućnost implementacije zaštitnijih postavki privatnosti za dječje naloge, poput restriktivnih podrazumijevanih postavki koje korisnici moraju svjesno promijeniti. Ovakav pristup bi zaštitu ugradio od samog početka, a ne oslanjao se na inicijativu korisnika. Kao druge moguće mjere navela je podsjetnike na vrijeme provedeno pred ekranom ili nametnute pauze prije povratka na platformu, smatrajući ih konkretnijim od pukih administrativnih zabrana.

S druge strane, izrazila je zabrinutost u vezi sa mehanizmom procjene koji nova regulativa nameće platformama, a koji uključuje samoprocjenu i slanje rezultata Ministarstvu komunikacija i digitalnih poslova. “Ali ko provjerava te rezultate?”, upitala je Ika, naglašavajući da ministarstvo mora imati kapacitet za verifikaciju – stručne resurse, revizore algoritama i dizajna platformi – te jasan mehanizam provjere. Istovremeno je upozorila da proces verifikacije ne bi smio rezultirati ograničavanjem pristupa javnim informacijama.