Njemačka i dalje traga za nestalim vojnicima iz Drugog svjetskog rata

U šumi nedaleko od Berlina prošle sedmice sahranjeni su posmrtni ostaci 107 pripadnika njemačke vojske koji su poginuli tokom Drugog svjetskog rata. Svečanost je održana na memorijalnom mjestu u Halbeu, gdje su srednjoškolci na male crne kovčege položili bijele gerbere, a njemački vojnici ih potom spuštali u zajedničku grobnicu, dok je vojni orkestar svirao tužnu melodiju.

Okupljeni mještani i rodbina poginulih vojnika, koji su živote izgubili u jednoj od posljednjih velikih bitki za Hitlerovu vojsku, stajali su u tišini – neki sa suzama u očima.

Ove ceremonije predstavljaju dio dugog i često osjetljivog procesa sahranjivanja njemačkih vojnika, čak 80 godina nakon završetka rata koji je započela nacistička Njemačka. Iako je prošlo osam decenija, posao nije gotov – identifikacija žrtava i obavještavanje njihovih porodica tek treba biti dovršeno.

Ostaci njemačkih vojnika i dalje se otkrivaju širom Evrope – u šumama, na poljima i ispod oronulih seoskih puteva. Proces ekshumacije i ponovnog ukopa vodi organizacija Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, poznata kao Njemačka komisija za ratne grobove, koja već decenijama radi na ovom zadatku.

Potraga koja još traje

Povodom 80. godišnjice kraja rata, ova potraga podsjeća da nasljeđe sukoba nije samo historijsko i političko, već i fizičko – još uvijek prisutno i neokončano.

“Veoma je važno da se ovaj posao nastavi,” rekla je 57-godišnja Martina Seiger, čiji je djed Werner Novak pronađen i sahranjen tek prije nekoliko godina.

Seiger redovno prisustvuje ukopima vojnika poginulih kod Halbea 1945. godine – mjesta gdje je i njen djed izgubio život. Imao je 21 godinu, bio ranjen i vraćen u Berlin, planirao je vjenčanje sa trudnom zaručnicom i nadao se mirnijoj budućnosti. Ipak, u posljednjim sedmicama rata, kada se sovjetska Crvena armija približavala Berlinu, ponovo je mobilisan.

Haos rata i zaboravljeni grobovi

Mnogi vojnici su sahranjeni na brzinu, bez obilježja i evidencije. Lokacije grobnica prenose se samo usmenom predajom. Neke su ispod modernih zgrada, a druge na nepristupačnim terenima, uključujući ratne zone poput istočne Ukrajine.

Uprkos preprekama, Volksbund nastavlja rad – tragaju po starim kartama, popisima nestalih, koriste dojave i lokalna sjećanja. Kada pronađu ostatke, prevoze ih na vojne groblje i ukopavaju s dostojanstvom. Njihova misija, kako kažu, nije veličanje prošlosti, već pružanje ljudskog dostojanstva onima koji su umrli – bez obzira na stranu.

“Ne radi se o odavanju počasti, nego o identifikaciji i osiguranju da ovi ljudi ne nestanu bez traga,” kažu iz Volksbunda.

Sudbina bez groba

Wolfgang Bartsch (83) gledao je sa uzvišenja dok su posmrtni ostaci spuštani u zemlju. Njegov otac je poginuo u januaru 1942. na ruskom frontu, a on je tada imao samo tri sedmice. Njegova majka je poginula nekoliko dana ranije u savezničkom bombardovanju Berlina. Odgajala ga je baka.

“Moj otac leži negdje u neobilježenoj grobnici u Oryolu, u Rusiji,” rekao je Bartsch. “Znam da Volksbund neće uspjeti pronaći njegove kosti, jer su preko grobnica sagrađena naselja.”

Procjenjuje se da više od dva miliona njemačkih vojnika još nije pronađeno. Od kada je Volksbund dobio pristup teritorijama bivšeg Istočnog bloka, pronađeno je i ponovo ukopano oko milion tijela.

Etika i osjetljivost

Iako su u nekim dijelovima Evrope ovakve aktivnosti još uvijek osjetljive zbog zločina koje je nacistička vojska počinila, mnogi prihvataju da je riječ o zatvaranju historijskog poglavlja.

“Ne isključujem mogućnost da su među našim ratnim grobnicama i brojni ratni zločinci. Neki su dokazano učestvovali u najgorim zločinima,” rekao je Dirk Backen, generalni sekretar Volksbunda.

“Ali iza svakog mrtvog čovjeka stoji jedna sudbina. Kada stanete pred grob 18-godišnjeg vojnika, pitate se da li je imao druge snove osim da umre za kriminalnu ideologiju.”

Ekshumacije i u Poljskoj

U martu je u poljskom gradu Ostrołęka izvršena ekshumacija ostataka njemačkih vojnika. Tim Volksbunda i lokalni arheolozi tragali su za kostima na dijelovima groblja gdje se nije remetilo postojeće grobove. Svaki skelet je dokumentovan, a kosti pažljivo zapakovane. Ako se pronađe identifikacijska pločica, postoji šansa za identifikaciju. Sahrana u Poljskoj planirana je za kasnije ove godine.

Poljski arheolog Łukasz Karol priznaje da je imao moralne dileme zbog iskopavanja vojnika koji su učestvovali u okupaciji Poljske i genocidu nad njenim građanima.

“Ali i oni su ljudi, i zaslužuju sahranu,” rekao je Karol.

Vrijeme briše tragove

Danas se rijetko ko aktivno traga za izgubljenim rođacima – prošlo je previše vremena, a generacijska veza je oslabjela. Ipak, za Bartsha i mnoge druge, ne postoji mir dokle god neko leži bez imena i obilježenog groba.

“Nikada neću pronaći unutrašnji mir dok znam da hiljade ljudi još leže u zemlji bez posljednjeg ispraćaja,” rekao je. “Moje srce bi zaigralo da mogu sahraniti i svog oca. Ali to se neće desiti.”