Bivši kradljivac dragulja: Pljačka u Louvru imala insajdersku podršku

U brzom i precizno izvedenom napadu koji je trajao samo nekoliko minuta, četvorica napadača izvela su drsku pljačku u pariškom muzeju Louvre, otuđivši osam komada iz francuske kolekcije krunskih dragulja smještene u Galeriji Apolon. Pljačka se dogodila usred bijela dana, otprilike trideset minuta nakon otvaranja muzeja, oko 9:30 ujutro.

Napadači su, prema dostupnim opisima, koristili električne ljestve montirane na kamion kako bi dosegnuli prozor muzeja, ušli kroz otvoreni prozor i, nakon što su odabrali željene predmete, pobjegli skuterima — sve to za otprilike sedam minuta.

Bivši kradljivac dragulja Larry Lawton, gostujući u emisiji američkog Fox Newsa, ocijenio je da način izvođenja operacije i niz detalja snažno ukazuju na to da je pljačka bila „posao iznutra“ i da su počinitelji imali pristup preciznim informacijama o ranjivostima i lokacijama unutar muzeja.

“To ne znači da je osoba bila uključena u to. Ako je osoba bila u braku s turističkim vodičem, ako sam ja oženjen turističkim vodičem i želim opljačkati to mjesto, znat ćeš sve što znaš.”
Lawton je postavio više konkretnih pitanja koja, prema njegovom mišljenju, sugerišu da su napadači raspolagali detaljnim znanjem: kako su znali da se može proći kroz određeno staklo koje navodno nije probojno, kako su precizno odabrali prozor kroz koji je ulaz moguć, i odakle su znali za prisutnost građevinskih elemenata na toj tački.

“Kako su znali da se uopće može proći kroz to staklo koje nije bilo probojno? Kako su znali točno kroz koji prozor i stvari proći? Kako su znali da su tamo bile te građevinske stvari?”
Lawton zaključuje da, iako ne tvrdi da je konkretnu osobu iz muzeja upleteno u plan, neko je morao pružiti informaciju o tome šta se tačno nalazi u izložbi i koje su sigurnosne slabosti. Zbog toga smatra da je u operaciju vrlo vjerovatno bio uključen građevinski radnik s ovlaštenjem za rad u Louvreu ili čak zaposlenik muzeja.

Operaciju je opisao kao „vrlo dobro isplaniranu“ te je naglasio da za ovakav uspjeh lopovi moraju imati opsežnu i tačnu pripremu; u takvim planiranjima ciljano se ide direktno na vrijedne predmete bez nepotrebnog pretraživanja prostora.

Nakon krađe, Lawton objašnjava očekivani scenarij za trgovinu ukradenim predmetima: budući da su krunski dragulji iznimno prepoznatljivi i lako se povezuju s originalnom kolekcijom, počinitelji će vjerojatno pokušati razdvojiti i raskomadati ukradene predmete kako bi prodali pojedinačne dijelove, čime se brišu tragovi i otežava identifikacija porijekla.

“Lopovi će čekati godinu dana ili otprilike dok se sve ne smiri. I pogodite što? Louvre želi svoje dragulje natrag. Oni ili osiguravajuće društvo nude nagradu, nagradu od 2 miliona dolara bez postavljanja pitanja kako bi se ti dragulji vratili.”
Pljačka je pokrenula hitnu i širu debatu o sigurnosti muzeja i zaštiti kulturne baštine. Kritičari sigurnosnih protokola Louvrea ukazuju da su određeni izlošci očito bili ranjiviji nego što bi trebalo, navodeći da nije odgovarajuće ostavljati nepovratne ili neprocjenjive predmete izložene bez adekvatne fizičke i tehničke zaštite.

Lawton je oštro komentarisao pristup zaštiti vrijednih eksponata, ocjenjujući da muzeji ponekad pokazuju opušteniji nivo sigurnosti prema predmetima koji bi, u slučaju krađe i razaranja, bili nepovratno izgubljeni:

“Nisu zaštitili stvari koje bi mogle biti zauvijek uništene. Ako ćete opljačkati novac ili nešto vrijedno, kamo idete? Tamo gdje je. Uvijek kažu: ‘Zašto pljačkaš banku? Jer je novac tamo.'”
Istraga je u tijeku, a muzejske i policijske službe intenzivno rade na rasvjetljavanju detalja napada, identificiranju počinitelja i pronalasku ukradenih predmeta. Povrat originalnih dragulja bio bi od najveće vrijednosti za kulturnu i historijsku cjelovitost kolekcije; osiguravajuća nagrada i nagrade za informacije mogu poslužiti kao poticaj za povrat, ali ako predmeti budu raskomadani, njihova jedinstvena povezanost s kolekcijom mogla bi biti nepovratno izgubljena.

Ovaj incident dodatno ističe potrebu za temeljitim preispitivanjem protokola pristupa, nadzora i internih procedura u muzejima — posebno onima koji čuvaju jedinstvene i iznimno vrijedne kulturne artefakte — kako bi se ublažili rizici koje predstavljaju kombinacija fizičkih metodâ napada i mogućih insajderskih informacija.