‘Mislili smo da je smak svijeta’: Kako je SAD 1966. izgubio četiri nuklearne bombe iznad Španije

U zabačenom španskom selu Palomares 1966. godine, stanovnici su shvatili da je “nuklearno doba palo na njih s vedra neba”. Skoro 60 godina kasnije, sjećanje na zastrašujuću nesreću kada je američka vojska izgubila, a zatim očajnički tražila hidrogensku bombu, i dalje živi.

Pronalazak izgubljene bombe

Sedmog aprila 1966., nakon 80 dana potrage, posljednje nestalo nuklearno oružje konačno je pronađeno. Bojeva glava, stotinu puta jača od bombe bačene na Hirošimu, pažljivo je izvučena s dubine od 869 metara iz Sredozemnog mora na brod USS Petrel. Tek nakon što su oficiri mukotrpno deaktivirali termonuklearni uređaj, svi su mogli odahnuti – pronađena je i posljednja od četiri hidrogenske bombe koje je SAD slučajno ispustio iznad Španije.

Ovo nije bila prva nesreća koja uključuje nuklearno oružje… Ali ovo je bila prva nesreća na stranom tlu, prva koja je uključila civile i prva koja je privukla pažnju svijeta

— izvijestio je s lica mjesta novinar BBC-a Chris Brasher 1968. godine.

Operacija “Chrome Dome” i sudar na nebu

Do ove zastrašujuće situacije došlo je zbog američke operacije kodnog naziva “Chrome Dome”. Početkom 1960-ih, SAD je razvio projekat odvraćanja Sovjetskog Saveza od preventivnog napada. Patrola bombardera B-52 naoružanih nuklearnim oružjem neprestano je krstarila nebom, spremna da napadne Moskvu u svakom trenutku. Da bi ostali u zraku na dugim rutama, avioni su morali dopunjavati gorivo tokom leta.

Sedamnaestog januara 1966., jedan takav bombarder letio je na visini od 9,5 km iznad regije Almería na jugu Španije i pokušao rutinsko punjenje gorivom u zraku iz tankera KC-135.

Vjerujem da se dogodilo da se bombarder približavao prevelikom brzinom i nije stabilizirao svoj položaj… rezultat je bio da su se previše približili i sudarili

— rekao je Brasheru američki general-major Delmar Wilson, zadužen za saniranje katastrofe.

Udar bombardera B-52 u avion-tanker pocijepao ga je, zapalivši gorivo u KC-135 i usmrtivši sva četiri člana posade. Eksplozija je također ubila dvojicu ljudi u repnom dijelu B-52. Treći se uspio katapultirati, ali je poginuo jer mu se padobran nije otvorio. Ostala četiri člana posade bombardera uspješno su iskočila iz zapaljenog aviona prije nego što se raspao i pao na zemlju, zasuvši udaljeno špansko selo Palomares zapaljenim ostacima aviona i smrtonosnim termonuklearnim teretom.

Pakao u Palomaresu

Ogromna vatrena kugla vidjela se kilometrima daleko. Srećom, nije došlo do nuklearne eksplozije; bojeve glave nisu bile aktivirane i imale su sigurnosne mehanizme. Međutim, termonuklearni uređaji imali su konvencionalne eksplozive oko plutonijumskih jezgri kao dio mehanizma za okidanje. Bombe su također imale padobrane dizajnirane da ublaže udar i spriječe radioaktivnu kontaminaciju. Jedna neeksplodirana bomba zaista je sigurno sletjela u korito rijeke i pronađena je netaknuta sljedećeg dana. Nažalost, padobrani druge dvije nuklearne bombe nisu se otvorili.

Tog jutra, španski farmer Pedro Alarcón šetao je kući s unucima kada je jedna od bombi pala u njegovo polje paradajza i raspala se pri udaru.

Odbačeni smo na zemlju. Djeca su počela plakati. Bio sam paralizovan od straha. Kamen me udario u stomak, mislio sam da sam ubijen. Ležao sam osjećajući se kao da umirem, dok su djeca plakala

— ispričao je za BBC 1968.

Druga hidrogenska bomba također je eksplodirala pri udaru o tlo blizu groblja. Ove dvije eksplozije stvorile su ogromne kratere i raspršile visoko toksičnu, radioaktivnu plutonijumsku prašinu preko nekoliko stotina hektara. Zapaljeni ostaci aviona zasuli su selo.

Plakala sam i trčala unaokolo… Moja djevojčica je plakala: ‘Mama, mama, pogledaj našu kuću, gori.’ Zbog svog tog dima mislila sam da je to istina. Mnogo kamenja i krhotina padalo je oko nas… Bila je to strašna eksplozija. Mislili smo da je kraj svijeta

— ispričala je seljanka Señora Flores za BBC 1968.

Američka reakcija i “Slomljena strijela”

Čim je vijest o padu bombardera s nuklearnim oružjem stigla do američke vojne komande, pokrenuta je ogromna operacija. Kapetan Joe Ramirez, tada pravnik američkog ratnog zrakoplovstva stacioniran u Madridu, prisjetio se haosa:

Mnogi ljudi su pričali, bilo je veliko uzbuđenje u konferencijskoj sali. Svi su stalno spominjali ‘slomljenu strijelu’. Tada sam saznao da je ‘slomljena strijela’ (broken arrow) kodna riječ za nuklearnu nesreću

— rekao je za BBC Witness History 2011.

Američko vojno osoblje helikopterima je prebačeno u područje. Kada je kapetan Ramirez stigao u Palomares, vidio je pustoš i haos. Ogromni komadi dimećeg olupina bili su razbacani posvuda – veliki dio zapaljenog bombardera B-52 pao je u školsko dvorište. “To je malo selo, ali ljudi su trčali u različitim smjerovima. Vidio sam tinjajuće ostatke, vidio sam neke požare.”

Uprkos pokolju, čudom niko u selu nije poginuo. Lokalni učitelj i ljekar popeli su se na vatrom oprljeno brdo da pokupe ostatke poginulih američkih avijatičara.

Potraga za bombama i čišćenje terena

Tri člana posade B-52 koji su se uspjeli katapultirati sletjeli su u Mediteran i spašeni su ribarskim čamcima. Četvrti, radar-navigator, preživio je eksploziju aviona, ali s teškim opekotinama i nije se mogao odvojiti od izbacivog sjedišta. Ipak, uspio je otvoriti padobran i pronađen je živ blizu sela.

Međutim, ostao je problem lociranja smrtonosnog nuklearnog tereta. “Moja glavna briga bila je pronaći te bombe, to je bio prioritet broj jedan,” rekao je general Wilson za BBC 1968.

Prve noći, Guardia Civil [španska nacionalna policija] došla je u mali bar u Palomaresu… i prijavili su ono što su smatrali bombom… odmah smo poslali neke naše ljude u korito rijeke… i, zapravo, bila je to bomba… Sljedećeg jutra… locirali smo još dvije bombe.

To su bile tri bombe, ali četvrta je i dalje nedostajala. Stotine američkih vojnika i naučnika slilo se u područje, koristeći plažu kao bazu, hitno pokušavajući obuzdati radioaktivnu kontaminaciju i pronaći četvrtu bojevu glavu.

Prvo što ste mogli vidjeti… bili su pripadnici ratnog zrakoplovstva kako se drže za ruke u liniji od 40 ili 50 ljudi… Neki ljudi s Gajgerovim brojačima počeli su označavati kontaminirana područja

— rekao je kapetan Ramirez 2011.

Gdje god bi registrovali radijaciju, američko osoblje je skidalo gornjih nekoliko centimetara zemlje i pakovalo je u bačve za transport nazad u SAD. Oko 1.400 tona ozračene zemlje završilo je u skladištu u Južnoj Karolini.

Zataškavanje i potraga na moru

I SAD i Španija, tada pod diktaturom Francisca Franca, nastojale su umanjiti značaj nesreće. Franco se posebno brinuo da će strah od radijacije naštetiti turizmu. U pokušaju da uvjere javnost, američki ambasador u Španiji, Angier Biddle Duke, čak se kupao u moru kod Palomaresa pred novinarima samo nekoliko sedmica nakon nesreće.

Nakon sedmicu dana bezuspješne potrage na kopnu, kapetan Ramirez razgovarao je s lokalnim ribarom koji je spasio neke od preživjelih avijatičara. Ribar se izvinjavao što nije uspio spasiti jednog avijatičara za kojeg je mislio da je vidio kako tone. Ramirez je shvatio da je ribar možda vidio nestalu bombu. Potraga se brzo prebacila na Sredozemno more. Američka mornarica mobilisala je flotilu od preko 30 brodova, uključujući minolovce i podmornice. Nakon sedmica iscrpne potrage, novorazvijena dubokovodna ronilica, Alvin, konačno je locirala bombu u podvodnom rovu.

Nasljeđe Palomaresa

Gotovo četiri mjeseca nakon što je izgubljena, bojeva glava je konačno osigurana. Sutradan, uprkos tajnosti oko nuklearnog arsenala, SAD su pokazale bombu svjetskoj štampi.

Gotovo šest decenija kasnije, incident i dalje baca dugu sjenu. Operacija čišćenja propustila je neka područja kontaminacije. SAD i Španija dogovorile su finansiranje godišnjih zdravstvenih pregleda za stanovnike Palomaresa i monitoring okoliša. Međutim, oko 40 hektara kontaminiranog zemljišta u Palomaresu i dalje je ograđeno. Iako su Španija i SAD potpisale sporazum 2015. o čišćenju područja, nijedna strana ga još nije ispunila.