Tumor na mozgu predstavlja nakupinu abnormalnih stanica u mozgu i uvijek se smatra ozbiljnim zdravstvenim stanjem. Mozak je okružen lubanjom koja je izuzetno čvrsta, pa svaki rast mase unutar nje dovodi do povećanja pritiska, što može oštetiti moždano tkivo.

Tumori središnjeg nervnog sistema dijele se na primarne, koji nastaju iz stanica samog mozga, i sekundarne (metastatske), koji potiču iz drugih organa i krvlju dospiju u mozak.

Najčešći izvori metastaza u mozak su rak pluća, dojke, bubrega, debelog crijeva i melanom. Primarni tumori mogu biti benigni ili maligni, a među odraslima su metastaze dva puta češće od primarnih tumora, dok su kod djece rijetkost. Ukupno, primarni tumori SŽS-a čine oko dva posto svih tumora kod odraslih, dok kod djece do 15 godina čak 20 posto zloćudnih novotvorina.

Kada su u pitanju rizični faktori, tačan uzrok tumora na mozgu nije poznat, ali se vjeruje da je riječ o kombinaciji okolišnih i genetskih čimbenika. Smatra se da je pet do deset posto tumora genetski naslijeđeno, dok izlaganje ionizirajućem zračenju povećava rizik. Također, veća učestalost zabilježena je kod radnika u industriji vinil-klorida. Rizik raste s dobi, a još uvijek se istražuje uticaj mobilnih telefona i Wi-Fi uređaja.

Prema vrsti stanica od kojih nastaju, najvažniji su gliomi, koji čine više od polovine primarnih tumora kod odraslih. Gliomi uključuju astrocitome, anaplastične astrocitome i najagresivniji glioblastom. Ostale vrste su primitivni neuroektodermalni tumori (kod djece), ganglijski tumori, meningeomi (uglavnom benigni, češći kod žena), tumori živčanih ovojnica, limfomi, tumori krvnih žila i rijetki tumori poput pineocitoma ili kraniofaringeoma.

Lokalizacija tumora također je važna: mogu se javiti u velikom mozgu, malom mozgu, produženoj moždini, kralježničnoj moždini ili moždanim ovojnicama. Prema agresivnosti, tumori se dijele na četiri gradusa – od gradusa I (benigni, izlječiv operacijom) do gradusa IV (izrazito agresivan, brzog toka).

Glioblastom, kao najčešći i najagresivniji primarni tumor mozga, ima lošu prognozu. Nakon standardne terapije, samo oko 25 posto pacijenata preživi dvije godine. Iako su molekularna otkrića donijela nove tretmane za neke vrste raka, bolesnici s glioblastomom još uvijek nisu značajno profitirali jer mnogi eksperimentalni lijekovi nisu uspjeli u kliničkim ispitivanjima.

Simptomi tumora na mozgu zavise od lokacije, veličine i vrste. Najčešći simptom je glavobolja, koja se javlja kod 70 posto oboljelih, a pogoršava se kašljanjem, kihanjem ili vježbom. Ostali simptomi uključuju mučninu i povraćanje (često ujutro), epileptičke napade, kognitivne promjene, zamućen vid, slabost udova, probleme s govorom, vrtoglavicu i promjene u ponašanju.

Dijagnoza počinje fizikalnim i neurološkim pregledom, uključujući pregled oka oftalmoskopom. Ako postoji sumnja, liječnik upućuje na CT ili MR mozga, lumbalnu punkciju, EEG, angiografiju ili biopsiju. Važno je napomenuti da se tumor na mozgu ne vidi iz krvne slike i ne postoji tumorski marker za ovu vrstu raka.

Liječenje najčešće uključuje operaciju, kojom se nastoji ukloniti što više tumorskog tkiva bez oštećenja zdravog dijela mozga. Operacija se može kombinirati s radioterapijom i kemoterapijom. Nakon liječenja često je potrebna rehabilitacija – fizioterapija, logopedija i radna terapija.

Prognoza zavisi od vrste tumora, lokacije, veličine i starosti pacijenta. Primjerice, petogodišnje preživljenje kod meningeoma gradusa I iznosi 80 posto, kod oligodendroglioma 66–78 posto, dok je kod glioblastoma prosječno preživljenje 12–18 mjeseci, a samo 20 posto pacijenata preživi duže od godinu dana.

Kod djece su tumori mozga najčešći solidni tumori i drugi po učestalosti nakon leukemije, te vodeći uzrok smrtnosti među pedijatrijskim onkološkim pacijentima. Najčešći tipovi su astrocitom (45%), meduloblastom (25%) i ependimom (8%). Prognoza je povoljnija nego kod odraslih: kod astrocitoma gradusa I i II gotovo 90 posto djece preživi pet godina, dok kod meduloblastoma taj postotak iznosi oko 70 posto.

Iako djeca koja prežive tumor mozga mogu imati psihosocijalne posljedice, uz odgovarajuću podršku i rehabilitaciju mogu se uspješno vratiti svakodnevnom životu i društvenim aktivnostima.