U vrijeme sve ozbiljnije krize s vodom i klimatskih promjena, Indija je spas pronašla u obnovi drevnih građevina za prikupljanje vode, starih nekoliko stotina godina, navodi BBC.

Brojne lokalne zajednice ponovo koriste sisteme koje su nekada smatrale kulturnim naslijeđem, prepoznajući ih kao najotpornija rješenja za klimatske izazove 21. stoljeća.

Najbolji primjer je stepenište Musi Rani Sagar u gradu Alvaru u Radžastanu, gdje se u 2025. godini voda prvi put nakon više od 30 godina prelila preko okolnih staza.

Ovaj rezervoar, koji se prostire na oko pola hektara, izgrađen je početkom 19. stoljeća.

Do 2021. nivo vode u njemu je bio nestabilan, a struktura zagađena, dok danas dubina doseže devet metara i rijetko pada ispod šest metara čak i u najsušnijim mjesecima.

Šezdesetogodišnji mještanin Vijay Sarsvat ističe da je bunar u potpunosti obnovljen.

Projekat obnove pokrenuo je konzorcij neprofitnih organizacija kako bi spasao dvostoljetni spomenik kulture i borio se protiv suše.

Iskustvo Alvara pokazalo je da su u doba globalnog zagrijavanja najkorisniji alati za upravljanje vodom skriveni u blatu.

Indija je dom za 18 posto svjetske populacije, ali raspolaže sa svega četiri posto svjetskih izvora slatke vode.

Zemlja crpi više podzemnih voda nego bilo koja druga nacija, podržavajući oko 1,4 milijarde ljudi, ali se iz vodonosnih slojeva godišnje izvuče više nego što kiše mogu obnoviti.

Za razliku od modernih vještačkih jezera i kanala, tradicionalni objekti poput stepenastih bunara (baorija) ili zemljanih brana u obliku polumjeseca (johada) imaju isti cilj: usporiti tok vode i omogućiti joj da prodre duboko u zemlju.

Tako pohranjena u podzemlju, voda ostaje hladna i dostupna.

Pionir ovog pokreta u Alvaru bio je ljekar ajurvedske medicine Rajendra Singh, koji je 1985. godine umjesto zdravstvene klinike izgradio i obnovio johade na zahtjev mještana čiji je kraj proglašen sušnim područjem.

Rezultati su bili odmah vidljivi – već nakon prvog monsuna 1986. bunari koji su godinama bili prazni ponovo su napunjeni.

Između 1994. i 2007. Singhova organizacija “Tarun Bharat Sang” izgradila je preko 10.000 takvih objekata širom Alvara, obnovivši stalni tok pet nekada sezonskih rijeka, što je koristilo 250 sela.

Sličan uspjeh zabilježen je u Maratvadi, gdje je fondacija “Pani” potaknula 6.000 sela da stvore preko 550 milijardi litara kapaciteta za skladištenje vode.

Nakon stjecanja nezavisnosti, Indija je ulagala milijarde u velike brane i elektrificirane bunare, koje je premijer Jawaharlal Nehru nazvao “hramovima nove Indije”, ali se malo ko posvetio obnovi podzemnih rezervoara.

Danas je državna politika doživjela preokret i Delhi u master planu za obnavljanje podzemnih voda planira izgradnju 14 miliona struktura, sposobnih da prikupe 185 milijardi kubnih metara monsunskih kiša.

Mnoge od tih struktura već postoje, ručno iskopane vjekovima ranije, što svjedoči da održiva budućnost često leži u razumijevanju prošlosti.

Šezdesetsedmogodišnja mještanka Varsha potvrđuje da njen bunar, koji je nekada presušivao, sada zahvaljujući johadu ima vodu tokom cijele godine, prenosi BBC.